149

 

V L A S N I Š T V O

 

POLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE - AUSTRIJA

 

ZAKON O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA

(NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01)

Članak 356.stavak 2.

 

ZAKON O POLJOPRIVREDNOM ZEMLJIŠTU

(NN 66/01)

Članak 1. stavak 3.

 

U rješenju kojim se odbija davanje suglasnosti za stjecanje vlasništva poljoprivrednog zemljišta potrebno je obrazložiti nepostojanje uzajamnosti kao i međunarodnog ugovora.

 

«Sud nalazi da se ovaj spor ne može raspraviti na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što su one u bitnim točkama nepotpuno utvrđene i što se prilikom donošenja osporenog rješenja nije vodilo računa o pravilima postupka koja mogu biti od utjecaja na rješavanje ove stvari.

         Naime, u vrijeme donošenja osporenog rješenja na snazi je bio Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68(98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01).

         Prema odredbi članka 356. stavka 2. navedenog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa Republike Hrvatske, ako zakonom nije drukčije određeno.

         Prema odredbi članka 357. stavka 1. citiranog Zakona, ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra vanjskih poslova, pravni posao kojemu je cilj stjecanje tog prava ne proizvodi pravni učinak bez suglasnosti ministra.

         Odredbom stavka 2. citiranog članka navedenog Zakona, propisano je da o davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasništva odlučuje nadležni ministar na zahtjev strane osobe koja namjerava steći vlasništvo određene nekretnine ili osobe koja namjerava otuđiti tu nekretninu. Prema odredbi stavka 3. istog članka navedenog Zakona, kad odlučuje o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka, nadležni ministar po službenoj dužnosti pribavlja prethodno mišljenje ministra pravosuđa Republike Hrvatske.

         Akt ministra pravosuđa donesen temeljem naprijed citiranih zakonskih odredbi predstavlja upravni akt, što znači da se prilikom donošenja takvog akta primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 103/96).

         Odredbom stavka 2. tog članka Zakona, propisano je da obrazloženje rješenja sadrži kratko izlaganje zahtjeva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji u bili odlučni pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, pravne propise i razloge koji obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na ovakvo rješenje kakvo je dano u dispozitivu.

         Dakle, sukladno citiranoj odredbi članka 209. Zakona u obrazloženju rješenja mora se iznijeti, između ostalog, i utvrđeno činjenično stanje, te navesti dokaze na osnovi kojih je to činjenično stanje utvrđeno.

         Sud nalazi da kod donošenja osporenog rješenja nije poštivana odredba članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku, a niti je, s obzirom na obrazloženje kakvo je dano u osporenom rješenju, poštivano jedno od osnovnih načela tog Zakona, tj.načelo materijalne istine sadržano u odredbi članka 7. tog Zakona, kojom je propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

         Naime, tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja navodi da je ministar pravosuđa i lokalne samouprave dao prethodno mišljenje klasa: 940-01/00-01/326, ur.broj: 514-03-03/2-02-3 od 7. listopada 2002. godine, prema kojem se predmetne nekretnine, sukladno uvjerenju B.-p. županije, Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave N. G.,  klasa: 350-07/01-01/40, ur.broj: 2178-05/1-01-3 od 7.svibnja 2001. godine, nalaze izvan granica građevinskog područja, kao i da se prema dostavljenom izvatku iz zemljišne knjige radi o oranicama odnosno o poljoprivrednom zemljištu. Stoga da tužiteljica koja je državljanka Republike Austrije ne može biti nositelj prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer prema članku 1. stavku 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 66/01) strane fizičke i pravne osobe ne mogu biti nositelji prava vlasništva na poljoprivrednom zemljištu. Tuženo tijelo nadalje, u obrazloženju osporenog rješenja, navodi da je utvrđeno da ne postoji uzajamnost između Republike Hrvatske i Republike Austrije u stjecanju prava vlasništva na nekretninama, dakle nije ispunjen pretpostavka iz članka 356. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Ovakvo obrazloženje osporenog rješenja nije u skladu niti s načelima Zakona o općem upravnom postupku, a niti s posebnim dijelom tog Zakona, s obzirom da se u upravnom postupku koji se provodi prije donošenja rješenja mora utvrditi postojanje svih pravno relevantnih činjenica provođenjem odgovarajućeg dokaznog postupka sukladno odredbama navedenog Zakona, a iz spisa predmeta nije vidljivo da je radi utvrđivanja pravno odlučnih činjenica tj. postojanja uzajamnosti odnosno postojanja međunarodnog ugovora  proveden bilo kakav postupak niti se o tome u obrazloženju osporenog rješenja govori.

Naime, odredbom članka 1. stavka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu određeno je da nositeljima prava vlasništva na zemljištu iz stavka 1. ovog članka (poljoprivrednom zemljištu) ne mogu biti strane pravne i fizičke osobe, osim ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

         Točno je da je za davanje suglasnosti stranoj osobi za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na području Republike Hrvatske potrebno postojanje uzajamnosti, ali postojanje ili nepostojanje takve uzajamnosti, kao i međunarodnog ugovora u smislu naprijed citirane zakonske odredbe, u postupku mora biti nepobitno utvrđeno, i u obrazloženju rješenja navedeno na osnovi čega je to tvrđeno, kako bi stranka mogla koristiti efikasan pravni lijek protiv rješenja i u tom lijeku pobijati tvrdnje iz obrazloženja rješenja ukoliko iste smatra neosnovanim.

         Slijedom svega navedenog, osporeno se rješenje ne može ocijeniti zakonitim.

         Valja imati u vidu da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 79/06), a osobito odredbu članka 11. istog Zakona.

         Naime, navedenom odredbom propisano je da će se postupci započeti po odredbama članka 356. i 357. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(„Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) dovršiti po odredbama ovoga Zakona.

         Prema odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima članak 356. stavak 2. mijenja se i glasi: „strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar nadležan za polove pravosuđa Republike Hrvatske.“

         Stoga će tuženo tijelo, a imajući u vidu gore navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ovosudnu odluku sa spisom radi rješavanja dostaviti Ministarstvu pravosuđa.»

 

Upravni sud Republike Hrvatske, Us-613/2003 od 7. prosinca 2006.