MIME-Version: 1.0 Content-Type: multipart/related; boundary="----=_NextPart_01C9AE06.34D39C90" Ovaj je dokument web stranica u jednoj datoteci, poznata i kao datoteka web-arhive. Ako vidite ovu poruku, vaš preglednik ili uređivač ne podržava datoteke web-arhive. Preuzmite preglednik koji podržava web-arhivu, kao što je Microsoft Internet Explorer. ------=_NextPart_01C9AE06.34D39C90 Content-Location: file:///C:/F97AC601/KomentarprijedloganacrtanovogZUSP-a.htm Content-Transfer-Encoding: quoted-printable Content-Type: text/html; charset="us-ascii"

 

        =            =    



 

 

        =     CARDS 2004 Twinning projekt

 

Podrška razvoju učinkovitijem, djelotvornijem i modernijem upravljanju i funkcioniranju Upravnog suda Republike Hrvatske

=  

 

 

 

 

Komentar nacrta Zakona o upravnosud= skom postupku

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 <= /span>

 

 

 

 

Na= pomena: Članci Zakona o upravnom postupku (ZUP) koji su navedeni u ovom preuzeti su iz nac= rta ZUP-a od 18. rujna 2008. godine. <= /span>

Autori:

 

Jaka Ćurković, sutkinja Visokog socijal= nog upravnog suda Rhineland- Palatinate, Njemačka

 

Klaus Hage, projektni menadžer i sudac Upravnog suda u Mindenu, Njemačka

 

Eckart Hien, voditelj projekta i predsjednik Saveznog upravnog s= uda Republike Njemačke u mirovini

 

Martin Koehler, sudac Vrho= vnog upravnog suda Republike Austrije

 

Klaus Lernhart, zamjenik predsjednika Upravnog suda u Freiburgu, Njemačka

 

Stefan Rosenmayr, sudac Vrhovnog Upravnog = suda Republike Austrije

 

 

 = ;

 = ;

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novi Zakon o upravnosudskom postupku

 

I. Uvod

 <= /o:p>

1. Postoje&#= 263;e stanje

 

Sadašnji Zakon o upravnim sporovima uglavnom se temelji na Zakonu o upravnim sporovima iz 1977. godine, donesenim u biv#= 3;oj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Taj je zakon Repub= lika Hrvatska prihvatila 1991.godine, a nakon toga je nekoliko puta mijenjan i dopunjavan kako bi ga se uskladilo s pravnim poretkom Republike Hrvatske. <= o:p>

 

Sukladno tome zakonu i Zakonu o sudovima, postoje= 3;e stanje u upravnome sudstvu može se opisati ovako:

 

Upravni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Up= ravni sud) sa sjedištem u Zagrebu ima nadležnost u upravnim stvarima. U sudu rade predsjednik suda, zamjenik predsjednika suda, 31 sudac i 30 sudsk= ih savjetnika. Uz njih, sud zapošljava i 45 državnih službenika= i 13 namještenika. Sud je podijeljen u tri odjela: mirovinsko-invalidsko-zdravstveni odjel koji se sastoji od četiri vijeća, financijsko i radno-pravni odjel koji ima tri vijeća i imovinsko-pravni odjel koji također ima tri vijeća. Odluke u prav= ilu donosi vijeće sastavljeno od tri suca, a u nekim slučajevima i pet sudaca.

 

Tijekom protekle tri godine broj novih predmeta bio je razmjerno stabilan (oko 15.000 na godinu), a broj riješenih predmeta u stalnom je porastu. Zahvaljujući tome, u posljednje dvije godine Uprav= ni sud smanjio je broj neriješenih predmeta za oko 1500 predmeta na godin= u, što je prikazano i u sljedećoj tablici:

 

godina   &n= bsp;        novi        &= nbsp;        riješeni        &= nbsp;           &nbs= p;  neriješeni predmeti      = ;        povećanje/

   &nb= sp;            =         predmeti        predmeti        &= nbsp;           (1. siječnja)     = ;            &n= bsp;         smanjenje<= /o:p>

 

2006.  &nbs= p;           15.25= 0        &= nbsp;  14.612        &= nbsp;           &nbs= p;  39.262        &= nbsp;           &nbs= p;            &= nbsp; + 640 

 

2007.  &nbs= p;           14.40= 9        &= nbsp;  15.874        &= nbsp;           &nbs= p;  39.902        &= nbsp;           &nbs= p;          &= nbsp;   - 1.444

 

2008.  &nbs= p;           14.98= 6        &= nbsp;  16.622        &= nbsp;           &nbs= p;  38.458        &= nbsp;           &nbs= p;            &= nbsp; - 1.656

 

2009.  &nbs= p;            &= nbsp;           &nbs= p;            &= nbsp;           &nbs= p;            &= nbsp;      36.802        &= nbsp;           &nbs= p; 

 

Godine 2008. prosječno trajanje postupka bilo je= 2 godine i 5 mjeseci, što predstavlja smanjenje u odnosu na prosječ= no trajanje u 2007. koje je bilo 3 godine i 3 mjeseca.

 

Prema godišnjim okvirnim mjerilima za rad sudaca koje utvrđuje Ministarstvo pravosuđa, norma trenutačno iznos= i 280 predmeta na godinu za svakoga suca i sudskoga savjetnika. Godišnja nor= ma za predsjednike triju odjela smanjena je na 170 predmeta.

 

Predmeti se ne dodjeljuju sucima i sudskim savjetnici= ma rasporedom poslova, već ih dodjeljuje Predsjednik Upravnoga suda. U načelu, predmeti se dodjeljuju uz strogo poštivanje njihove staro= sti, odnosno datuma podnošenja tužbe. Međutim, Predsjednik žurnim predmetima može dati prednost i rasporediti ih odmah. Pred= meti se raspoređuju u skupinama od 30 do 50 predmeta. Ako je sucu ili sudsk= ome savjetniku ostalo još samo nekoliko predmeta iz posljednje dodijeljene skupine predmeta, dodjeljuju mu se novi predmeti. Zbog preostalih nerije= 53;enih predmeta, predmeti se često dodjeljuju sucima ili sudskim savjetnicima dvije i pol do tri godine nakon što je tužba podnesena.

 

Sudska vijeća odlučuju o predmetima nakon internog vijećanja bez održavanja javne usmene rasprave. U pravilu sam sud ne utvrđuje činjenice u predmetu. Ako sud smatra da je javnopravno tijelo nedostatno utvrdilo mjerodavne činjenice, sud ć= ;e poništiti predmetni upravni akt i vratiti predmet javnopravnome tijelu koje potom mora donijeti novi upravni akt koji se ponovno može osporiti pred sudom.

 

Sadašnji Zakon o upravnim sporovima u pravilu Upravnome sudu daje samo kasatorne ovlasti. To znači da ako sud zaključi da je javnopravno tijelo nezakonito odbilo donijeti upravni a= kt kojim se nekome dodjeljuje neko pravo (npr. građevinska dozvola), sud može samo poništiti osporeni akt (a to je kasatorna odluka, usp. čl. 42. st. 2. ZUS-a) i vratiti predmet javnopravnome tijelu (čl. 62. st. 1. ZUS-a). O= sim nekoliko iznimaka (čl. 42. st. 3. do 5. ZUS-a), sud nema ovlasti da naloži javnopravnome tijelu da donese traženi upravni akt (što bi bila reformacijska odluka).

 

Vraćanje predmeta javnopravnim tijelima u mnogim slučajevima dovodi do podnošenja druge (a u nekim slučajevim= a i treće, četvrte…) tužbe u istome predmetu, nakon š= to javnopravno tijelo donese novu odluku (odnosno do "ping-pong efekta"). Taj "ping-pong efekt" jedan je od osnovnih problema upravnoga sudstva budući da produljuje ukupno trajanje postupaka. Pod ukupnim trajanjem postupka podrazumijeva se razdoblje od prvoga podnoš= enja zahtjeva javnopravnome tijelu, do donošenja pravomoćne sudske odl= uke. S gledišta građana ili ulagača, trajanje toga razdoblja ključno je pitanje. Uz to, ukupno trajanje postupka odlučujuć= ;e je i za pitanje krši li se trajanjem postupaka Europska konvencija o ljudskim pravima.

 

2. Potreba r= eforme upravnoga sudstva i donošenja novoga Zakona o upravnosudskom postupku<= o:p>

 

Nastojanja Upravnoga suda da se riješi prili= 9;no velik broj novih predmeta uz stalno smanjivanje broja starih neriješen= ih predmeta a sve uz postojeći broj sudaca, sudskih savjetnika i ostalih djelatnika kao i uz mjerodavne zakonske odredbe zaslužuju veliko priznanje. No unatoč tome, reforma upravnoga sudstva nužna je zbog sljedećih razloga:

 

- sadašnji Zakon o upravnim sporovima nije usklađen s normama EU-a (s pravnom stečevinom) te predstavlja prepreku na putu Hrvatske prema članstvu u Europskoj uniji,=

 

- u sadašnjem Zakonu o upravnim sporovima nedost= aju odredbe koje bi omogućile učinkovitije sudske postupke,

 

- i napokon, nacrt novoga Zakona o općem upravnom postupku (ZUP-a) uvodi n= eke nove zakonske instrumente koje treba uzeti u obzir u novom Zakonu o upravnosudskom postupku.

Za više informacija o potrebi reforme, molimo po= gledajte Strateški dokument za izradu nacrta novog Zakona o upravnim sporovima = te Nacrt smjernica za novi Zakon o upravnim sporovima koje je izradila rad= na skupina, a prihvatila Vlada.

 

Budući da su predložene promjene dalekosežne, radna skupina koja je izradila nacrt novoga Zakona o upravnosudskom postupku odlučila se ne samo za izmjene i dopune postojećega Zakona o upravnim sporovima, nego za izradu posve novoga zakona.

 

3. Osnovna načela nov= oga Zakona o upravnosudskom postupku

 

Novi Zakon o upravnosudskom postupku izrađen je = na temelju sljedećih osnovnih načela:

 

a) Pravna zaštita od = svih upravnih postupanja

Novi Zakon o upravnosudskom postupku pruža pravnu zaštitu od svih upravnih postupanja neovisn= o o njihovu obliku (npr. upravni akti, faktični akti, nepoštivanje upravnih ugovora). Nadalje, sve tužbe koje se odnose na upravne stvari spadaju u nadležnost upravnih sudova. Za više pojedinosti, molimo pogledajte komentare uz čl. 2.

 

b) Puna nadležnost na= d činjenicama i pravom

Prema novom Zakonu o upravnosudskom postupku, upravni sudovi imaju punu nadležnost nad činjenicama i pravom. Ograničenja koja upravni sudovi imaju prema sadašnjem Zakonu o upravnim sporovima u odnosu na utvrđivanje činjenica, više ne postoje. Za više pojedinosti, molimo pogledajte komentare uz čl. 3. st. 4., čl. 36. i čl. 50.

 

c) Obvezna javna usmena ra= sprava

Prema sadašnjem Zakon= u o upravnim sporovima, Upravni sud prema slobodnoj procjeni odlučuje hoće li održati javnu usmenu raspravu. U praksi, ta se slobodna procjena svodi na to da se javne usmene rasprave uopće ne održava= ju. Prema novom Zakonu o upravnosudskom postupku, održavanje javne usmene rasprave na prvostupanjskome sudu je u načelu obvezno. Za više pojedinosti, kao i za iznimke od ovoga pravila, molimo pogledajte komentare= uz čl. 3. st. 2., čl. 45., čl. 46. i čl. 79.

 

d) Reformacijske umjesto k= asatornih odluka

Novim Zakonom o upravnosud= skom postupku upravnim sudovima daje se ovlast da ponište nezakonite upravne akte (kasatorna odluka) ali istodobno ih se ovlašćuje i da javnopravnim tijelima nametnu pravne obveze (reformacijska odluka), npr. da= donesu upravni akt, pruže određene informacije ili da vrate oduzeti pred= met. Za više pojedinosti, molimo pogledajte komentare uz čl. 3. st. 5., čl. 1= 2. i čl. 66. do 70.

 

e) Odlučivanje suca pojedinca o odgovarajućim predmetima

Kako bi se suci učinkovitije rasporedili, novi Zakon o upravnosudskom postupku ograničava veličinu sudskoga vijeća na tri suca. Povrh toga, vijeća prvostupanjskih sudova mogu dodijeliti predmete koji nisu osobi= to složeni i/ili važni na odlučivanje jednome od svojih članova kao sucu pojedincu. Za više pojedinosti, molimo pogledajte komentare uz čl. 5.

 

f) Budući ustroj upra= vnoga sudstva

Novi Zakon o upravnosudskom postupku predviđa neovisno upravno sudstvo koje će se sastojati od dva stupnja. Uzimajući u obzir zemljopisna obilježja Republike Hrvatske, osniv= aju se četiri regionalna prvostupanjska upravna suda u Osijeku, Rijeci, Sp= litu i Zagrebu te Vrhovni upravni sud u Zagrebu.

 

Novi ustroj zahtjeva značajna dodatna sredstva za zgrade sudova, opremu i djelatnike. Međutim, to je ulaganje nužno kako bi se omogućila učinkovita provedba nužnih izmjena u načinu vođenja postupka koje donosi novi Zakon o upravnosudskom postupku. Samo jednom središnjem sudu bilo bi osobito teško provesti odredbe koje se od= nose na obvezne javne usmene rasprave i utvrđivanje činjenica. Nadalje, novi ustroj upravnoga sudstva bio bi sukladan politici decentralizacije koju provodi hrvatska vlada i upravne bi sudove doveo bliže građanima.=

 

4. Dodatne n= ovine

 

Povrh prethodno navedenih načela, novi Zakon o upravnosudskom postupku sadrži još nekoliko novina. Najvažni= je među njima su:

 

- novi sustav tužbi, uključujući i pra= vnu zaštitu od općih akata (čl. 12., 19., 66. do 70., 74.)<= /o:p>

 

- sprječavanje produljenja postupka (čl. 43., 80.)

 

- drugostupanjski postupak kao žalbeni postupak = (čl. 77. i dalje)

 

- učinkoviti “filter” između prvostupanjskoga i drugostupanjskoga postupka (čl. 77.

st. 1.)

 

- privremena sudska zaštita (čl. 88. i dalj= e)

 

- troškovi postupka (čl. 93. i dalje)<= /o:p>

 

- učinkovito izvršenje sudskih odluka (= 9;l. 107. i dalje)

 

- elektronička komunikacija (čl. 27. do 30.= )

 

5. Zakonodav= na tehnika

 

U novom Zakonu o upravnosudskom postupku prednost se = daje općenitim i apstraktnim odredbama, radije nego podrobnima, te se upotrebljavaju neodređeni pojmovi poput npr. "predmet složen= po činjeničnoj i pravnoj prirodi" (čl. 5. st. 2.,

čl. 46. st. 1.), "predmet od šireg značaja&qu= ot; (čl. 5. st. 2., čl. 77. st. 1. točka 2.), "opravdani interes" (čl. 12. točka 3.) ili se sudu dopušta da o postupovnim pitanjima odluči po vlastitoj procjeni (npr. čl. 5. st. 2., čl. <= st1:metricconverter ProductID=3D"22. st" w:st=3D"on">22. st. 1., čl.= 39. st 1. druga rečenica, čl. 43. st. 1. do 3., čl. 45. st. 2. itd.). Ov= akav je pristup odbran kako bi se sudovima omogućila nužna fleksibilnost u odlučivanju o širokom rasponu različitih predmeta. Stvarnost= je često previše složena za strogo definirane odredbe.

 

Uz to, čak i najbolji zakonodavci prilikom izrade zakona ne mogu predvidjeti svaki konkretan slučaj. Ta činjenica dovodi do toga da u brojnim slučajevima čak i pomno sročene odredbe ostavljaju pravne praznine, dok bi neodređeniji pravni pojam obuhvatio i takve slučajeve.

 

Stoga moderna zakonodavna doktrina ide sve više i više u smjeru kratkih zakona,= u kojima se upotrebljavaju opći i apstraktni pravni pojmovi. Takav zakonodavni pristup ima sljedeće prednosti:

 

- zakoni su kra= ći, jasnije strukturirani i lakše ih je razumjeti i primjenjivati,

 

- općeniti= i apstraktni pravni pojmovi obuhvaćaju širok raspon slučajeva, odnosno obuhvaćaju i one slučajeve koje zakonodavac nije mogao predvidjeti. Takvi zakoni ostaju na snazi duže vremena a pravne su praznine manje vjerojatne.

 

6. Napomene<= o:p>

 

Zbog strukturalnih razlika između hrvatskoga i engleskoga jezika, brojni pravni pojmovi a katkad i čitavi odlomci nis= u se mogli doslovce prevesti već ih je trebalo parafrazirati. Glavni cilj t= ima koji se bavio prevođenjem, a sastojao se od profesionalne prevoditelji= ce, triju sudaca Upravnoga suda, stalnoga savjetnika Twinning projekta i njegova pomoćnika, bio je da se prenese sadržaj odredbi iz izvorne engles= ke inačice u prevedenu hrvatsku inačicu teksta. To vrijedi i za nacrt zakona i za ove komentare.

 

Svako spominjanje Zakona o općem upravnom postup= ku u nacrtu novoga Zakona o upravnosudskom postupku kao i u ovim komentarima odn= osi se na nacrt toga zakona iz rujna 2008. Unatoč očekivanjima projek= ta, taj zakon Hrvatski Sabor još nije donio. Dva naknadna nacrta iz siječnja 2009. i veljače 2009. nisu predana radnoj skupini za izr= adu nacrta novoga Zakona o upravnosudskom postupku na engleskom jeziku.

 

Za sveobuhvatnu procjenu učinka novoga Zakona o upravnosudskom postupku i preporuke za glatku provedbu toga zakona, molimo pogledajte izvješće "Procjena učinka nacrta novoga Zako= na o upravnosudskom postupku i preporuke za njegovu provedbu".

 =

II. Komentari

 

Sa= držaj

 

Sadržaj je sastavni dio zakona, a omogućava osobama koje ne primjenjuju svakodnevno Zakon o upravnosudsk= om postupku brz pregled sadržaja zakona i pronalaženje pojedinih odredbi.

 

 

 

 

 

Glava I. &n= bsp;        Opće odredbe

 

Članak 1.=       Predmet zak= ona

 

Čl. 1. određuje (glavne) ciljeve Zakona o upravnosudskom postupku, a to su: zaštita pojedinačnih prava i pravnih interesa te osiguranje zakonitosti u upravnim stvarima.

 

U europskoj tradiciji, sudska zaštita koju pružaju upravni sudovi u načelu ima dva različita cilja. S jedne strane, to je zaštita pojedinačnih prava i pravnih interesa, a s druge strane nadzor nad zakonitošću u upravnim stvarima. Dok njemačka tradicija naglašava zaštitu pojedinačnih prava, francuska tradicija usredotočava se na objektivni nadzor nad zakonitošću u uprav= nim stvarima.

 

Ovaj nacrt – slijedeći čl. 2. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) – naglašava zaštitu prava i pravnih interesa: u čl. = 14. st. 1. zahtjeva se da tužitelj tvrdi da su mu povrijeđena njegova pra= va ili pravni interes i određuje se da tužba može biti uspješna samo ako su ta prava ili pravni interes uistinu povrijeđ= eni (čl. 66. st. 1., čl. 68, kao i čl. 67. st. 1., = 69;l. 69. i 70., “ovlašten”). Slijedom toga, kako bi tužba = bila uspješna nije dovoljno da je pobijana upravna radnja nezakonita.<= /o:p>

 

Zaštita pojedinačnih prava i pravnih interesa služi i zaštiti zakonitosti, budući da odluke koje donose upravni sudovi predstavljaju važno usmjerenje za javnopravna tijela. Stoga u praksi brojne odluke k= oje su prvobitno donesene kako bi se riješio neki spor postaju nužne smjernice za odlučivanje u drugim sličnim predmetima, kojih č= ;esto može biti više stotina ili tisuća.

 

Prema čl. 2. st. 4., čl. 21. i 45 i dalje ZUS-a, nadležno državno odvjetništvo može podnijeti tužbu ili poseban pravni lijek protiv odluke Upravnoga suda s ciljem da se utvrdi je li tom odlukom povrijeđen zakon. Takva uloga državnoga odvjetništva sad je ograničena: prema čl. 14. st. 3. ZUSP-a, takva tužba ili pravni lijek mog= u se podnijeti samo pod uvjetima propisanim posebnim zakonom. Ova je promjena predložena zbog sljedećih razloga:

 

- Tužbe ili pravni lijekovi koje podnosi državno odvjetništvo u praksi nemaju veliku ulogu: u razdoblju od 2006. do 2008., samo je 66 tužbi od oko 45000 tužbi podnesenih Upravnome sudu podnijelo državno odvjetništvo (čl 2. st. 4. ZUS-a). Uz to, u istom razdoblju državno je odvjetništvo podnijelo Vrhovnome sudu Republike Hrvats= ke 77 zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv odluka koje je donio Upravni= sud (čl. 21. i 45. i dalje ZUS-a).

 

- (Djelomično) ukidanje prava državnoga odvjetništva ne zna= 69;i da se nezakoniti upravni akti ne mogu poništiti. Ako državno odvjetništvo bude obaviješteno o nezakonitom upravnom aktu, ono o tome mora obavijestiti tijelo koje vrši nadzor nad upravnim tijelom ko= je je donijelo predmetni akt. Prema čl. 103. st. 3. ZUP-a, nadležno tijelo može po pravu nadzora poništiti svaki upravni akt koji očito predstavlja povredu materijalnog prava. Ovakvo rješenje ima još jednu prednost, a to je da nadležno tijelo može po pravu nadzora poništiti ili ukinuti upravni akt u roku od= tri godine (čl. 103.

st. 4. ZUP-a), dok je rok za podnošenje tužbe ili pravnoga lijeka od strane državnoga odvjetništva prema Zakonu o upravnim sporovima b= io mnogo kraći (između 30 dana i tri mjeseca, usp. čl. 24. i 46= . ZUS-a).

 

Prema pravu Europske Unije, države članice moraju osigurati sudsku kontrolu odluka javnopravnih tijela donesenih u skl= opu provedbe prava EU (Europski sud, predmet 265/78, Ferwerda, st. 10, predmet C-465/93, Atlanta FruchthandelsgesmbH). U provedbi toga nadzora, zadaća je državnih sudova – u skladu s načelom suradnje sadržano= m u čl. 10.  EC – da osiguraju pravnu zaštitu pojedinaca koja proizlazi iz izravnoga učinka pravnih odredbi EU (Sud Europskih zajednica, predmet C-213/89, Factortame i drugi, st. 19., i predmet C-432/05, Unibet, st. 37.). Stoga će, kad Hrvatska pristupi EU, hrvatski upravni sudovi morati jamč= iti odgovarajuću pravnu zaštitu čak i kad to ne bi bilo izrijekom navedeno u hrvatskome pravu.

<= o:p> 

Zahtjev za sudskim nadzorom nad svim odlukama n= eke državne vlasti (koje bi mogle povrijediti prava koja se temelje na pra= vu EU) odražava opće načelo prava EU što proizlazi iz usta= vnih tradicija koje su zajedničke svim državama članicama i ugrađene su u članak 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (EKLJP) i temeljnih sloboda (Sud Europskih zajednica, predmet 222/84, Johnston, i predmet C-97/91 Oleificio Borelli protiv Komisije, st. = 14).

 

Članak&nb= sp;2.      Opseg zakon= a

 

Čl. 2. određuje opseg Zakona o upravnosudskom postupku. =

 

Zakon o upravnosudskom postupku primjenjuje se na postupke pred upravnim sudovima (st. 1.), odnosno upravne sporove. Upravni sporovi su svi sporovi koji se tiču upravnih stvari, osim kad je takva stvar zakonom dodijeljena nekom drugom sudu koji nije upravni sud (st. 2). Pojam "upravna stvar" određen je u čl. 2. Zakona o općem upravnom postupku (ZUP): =

 

(1) Upravnom stv= ari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku odlučuje o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u tekstu koji slijedi: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.

 

(2) Upravnom stv= ari smatra se i svaka stvar u kojoj je zakonom propisano donošenje rješenja ili sklapanje upravnog ugovora.

 

Uporaba pojma "upravna stvar" najvažnija je poveznica između Za= kona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnosudskom postupku. Ta povez= nica osigurava da opseg predmeta o kojima odlučuju javnopravna tijela na upravnoj razini i upravni sudovi na sudskoj razini budu – u pravilu – sukladni.

 

Međutim, zakonodavac se može otkloniti od stroge sukladnosti između primje= ne Zakona o upravnosudskom postupku, upravnoga spora i upravne stvari koja je predviđena st. 2.= St. 2. zakonodavcu omogućava i da bilo koju upravnu stvar dodijeli drugim sudovima. Takvom dodjelom, sudski postupci koji se odnose na te stvari izuz= eti su iz definicije "upravnoga spora" (st. 2.). Primjer takve dodjel= e je dodjela predmeta koji se odnose na izvlaštenje županijskim sudovi= ma (čl. 42.a Zakon o izvlaštenju).

 

Nadalje, zakonodavac također može odlučiti (st. 3):

 

- da drugi sudovi moraju primjenjivati Zakon o upravnosudskom postupku (npr. =

čl. 42.b Zakona o izvlaštenju),

 

- da upravni sudovi moraju primjenjivati neki drugi postupovni propis. <= /o:p>

 

U usporedbi sa Zakonom o upravnim sporovima (ZUS), zaštita pred upravnim sudovima je proširena: čl. 6. st. 1. ZUS-a ograničava sudsku zaštitu u upravnim stvarima na kontrolu zakonitosti upravnih akata. Čl. 66. i 67. ZUS-a proširuju sudsku zaštitu na pojedine dru= ge upravne radnje koje ne predstavljaju upravni akt, ali samo ako tužitelj tvrdi da su mu povrijeđena određena ustavna prava. Za razliku od toga, čl. 2. proširuje sudsku zaštitu koju pružaju upra= vni sudovi na sve upravne stvari, neovisno o vrsti pobijanog upravnog postupanj= a. Razlog za to jest činjenica da javnopravna tijela mogu narušiti nečija pojedinačna prava ne samo upravnim aktom, nego i drugim oblicima upravnoga postupanja, primjerice, činjeničnim aktima ili nepoštivanjem upravnih ugovora.

 

Najvažnija promjena nadležnosti koju unosi st. 2. odnosi se na predmete u kojima javnopravno tijelo ne poštuje upravni akt koji je donijelo ili sudsku odluku. Do sada su takvi predmeti bili pod nadležnošću građanskih sudova. Na temelju st. 2., u oba ta slučaja nadlež= ;an je upravni sud. U slučaju nepoštivanja upravnoga akta, moguć= e je podnijeti tužbu radi djelovanja (čl. 12. točka 4.), a u slučaju nepoštivanja sudske odluke, moguće je pokrenuti ovršni postupak (čl. 107. i dalje).

 

Mnogi zakoni koji uređuju pojedina područja upravnoga prava sadrže odredbe kojima se predmeti koji se odnose na pojedina područja upravno= ga prava dodjeljuju upravnim sudovima. Zbog apstraktne definicije pojma "upravni spor"  te su odredbe zastarjele, jer se u njima samo ponavlja ono što je određ= eno stavcima 1. i 2. Tijekom narednih godina, zakonodavac bi trebao nastojati ukinuti te odredbe.

 

Članak&nb= sp;3.      Opća načela

 

Čl. 3. sadrži najvažnija načela Zakona o upravnosud= skom postupku. Njegove se odredbe mogu nazvati "ZUSP u najkraćim crtama":

 

St. 1.:

Upravni spor mora se voditi u skladu s pravom na pravično suđenje, kao što je to određeno čl. 6. Europske konvenc= ije o ljudskim pravima (EKLJP), a posebice:

 

- s načelom jednakosti prava stranaka u postupku,

 

- s pravom na pristup spisima (usp. čl. 42.),

 

- s pravom na iznošenje dokaza i pravom na saslušanje o svim činjenicama i dokazima (usp. čl. 35), i

 

- s pravom na to da upravni sud obrazloži svoju odluku (usp. čl. 63= ., 76.).

 

Načelo jednakosti prava stranaka u postupku podrazumijeva da svaka= od stranaka mora dobiti razumnu mogućnost da iznese svoje argumente, uključujući dokaze, u uvjetima koji je ne stavljaju u znatno lošiji položaj u odnosu na suprotstavljenu stranu. To znači, primjerice, da sadržaj poruka koje razmjenjuju sud i jedna od stranka (npr. upute u skladu s čl. 33. st. 3. ili pomoć u skladu s čl. 38.) moraju biti obznanjene svim strankama.

 

St. 2.

 

Kad su predmet spora "građanska prava i dužnosti", čl. 6. EKLJP jamči javnu raspravu barem pred sudom koji rješ= ava u prvome stupnju. Pojam "građanska prava i dužnosti" tumači se šire nego u većini nacionalnih pravnih sustava i obuhvaća brojna pravna područja koja se u mnogim pravnim sustavima ubrajaju u javno pravo. Primjerice, Europski sud za ljudska prava ubraja sl= jedeće postupke u "građanske":

 

- postupke koji se odnose na dozvole, licence i slično koje su potrebne za obavljanje određene profesije, vođenje poslovnoga subjekta ili izvršavanje neke gospodarske djelatnosti,

 

- postupke koji imaju izravne posljedice na pravo vlasništva nad imovinom ili na upotrebu ili uživanje u imovini (npr. izvlaštenje, prostorno planiranje, izdavanje građevinskih dozvola), ili<= /span>

 

- postupke koji se odnose na naknade u području socijalne sigurnos= ti (npr. zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezgode na radu, socijalne nakn= ade, državne mirovine).

 

Prema čl. 4. i čl. 2. st. 1. i 2., ti su postupci – kao i prije R= 11; u nadležnosti upravnih sudova.

 

Uz to, javne rasprave osiguravaju transparentnost i služe kao čvrsto sredstvo za jačanje povjerenja javnosti u rad sudova. Stog= a se čl. 3. st. 2. jamči javna usmena rasprava barem pred sudom koji rješava u pr= vome stupnju, neovisno o tome treba li predmet spora uvrstiti u "građanske" u smislu čl. 6. EKLJP ili ne.

 

Čl 3. st. 2. navodi samo temeljno načelo. Pojedinosti, uključujući i iznimke, određeni su čl. 45., 46. i 80.

 

St. 3:

 

Slijedom čl. 6. EKLJP, u čl. 3. st. 3. navodi se o= bveza suda da postupak zaključi u razumnome roku. Postupak se može zaključiti donošenjem sudske odluke (čl. 58.), ali i povlačenjem tužbe od strane tužitelja (čl. 51.), priznavanjem tužbenoga zahtjeva od strane tuženika (čl. 52.)= ili sudskom nagodbom (čl. 54.).

 

Kako bi se mogla donijeti odluka o tome je li post= upak zaključen u odgovarajućem roku, potrebno je odrediti mjerodavno v= remensko razdoblje. U pravilu, mjerodavno razdoblje počinje u trenutku pokretan= ja predmetnoga postupka, odnosno u trenutku podnošenja tužbe. Međutim, ako je prije sudskoga postupka potrebno provesti druge postup= ovne korake, npr. podnijeti žalbu ili prigovor javnopravnome tijelu (usp. <= o:p>

čl. 110., 134. i 136. ZUP-a), Europski sud za ljudska prava seli početak mjerodavnoga razdoblja na trenutak u kojem = su pokrenuti ti postupci.

 

Mjerodavno razdoblje završava kad se zavr#= 3;i nesigurnost u svezi s pobijanim pravom ili obvezom. To je trenutak u kojem sudska odluka postane pravomoćna, neovisno o tome postoje li daljnji pravni lijekovi niti o tome je li istekao rok za podnošenje takvih lijekova. Iz toga proizlazi da žalbene postupke treba uključiti u mjerodavno razdoblje. Isto vrijedi i za postupke koji se vode pred niž= im sudom ili pred javnopravnim tijelom u slučaju kad je pobijana odluka ukinuta, a predmet se vraća nižem sudu ili javnopravnome tijelu na ponovno odlučivanje.

 

Je li postupak zaključen u razumnome roku ne može se reći na apstraktan način, već samo za svaki slučaj posebno. Europski sud za ljudska prava odlučuje o tome pit= anju podrobno pregledavajući tijek čitavoga postupka i uzimajući u obzir sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje tužitelja, ponašanje suda i drugih javnih tijela koja su vodila postupak, te važnost postupka za tužitelja.

 

St. 4.:

 

Čl. 6. EKLJP također načelno zahtje= va da se dokazi iznesu pred stranke i da ih stranke mogu pobijati. Kako bi se ispunio taj zahtjev, čl. 3. st. 4., čl. 50. i čl. 78. st. 2. određuju da prvostupanjski upravi sudovi kao i Vrhovni upravni sud sami utvrde činjenice u pojedi= nom predmetu. Sudovi su to obvezatni učiniti po službenoj dužnos= ti; ne obvezuju ih niti zahtjevi stranaka niti njihovi prijedlozi za utvrđ= ivanje činjenica

(čl. 36.).

 

Međutim, to ne znači da sud mora započeti s utvrđivanjem činjenica od početka. Upravo suprotno, čl. 3. = st. 4. omogućava sudu da iskoristi one činjenice koje je već utvrdilo javnopravno tijelo ako sud prethodno utvrđene činjenice prihvati kao svoje, npr. – između ostaloga – u slučaj= u da pojedine činjenice strane ne osporavaju, ili kad su dokazi koje je prikupilo javnopravno tijelo dostatan temelj za utvrđivanje činje= nica od strane suda.

 

St. 5.:

 

Prema Zakonu o upravnim sporovima, upravni sud u načelu ima samo kasatorne ovlasti. To znači da ako sud zaklju= 9;i da je javnopravno tijelo nezakonito odbilo izdati neki upravni akt u korist nekoga pojedinca (npr. građevinsku dozvolu), sud može samo poni&#= 353;titi pobijani akt (=3D kasatorna odluka; usp. čl. 42. st. 2. ZUS-a) i <= /span>vratiti predmet javnopravn= ome tijelu (čl. 62. = st. 1. ZUS-a). Osim u nekoliko iznimnih slučajeva (čl. 42. st. 3. i 5. ZUS-= a), sud nije nadležan da naloži javnopravnome tijelu da izda zatraže= ni upravni akt (=3D reformacijska odluka). Zbog toga neki predmeti ponovno dolaze pred sud, čak i po nekoliko puta što dovodi do tzv. "ping-pong" efekta.

 

Člankom 3. st. 5., čl. 12., čl. 19., &#= 269;l. 66. do 70. i čl. 74. značajno su proširene sudske ovlasti upravnih sudova. Prema novome sustavu, sudovi imaju nadležnost da:

 

- ponište upravni akt koji predstavlja pov= redu prava ili pravnoga interesa tužitelja

(čl. 12. točka 1., čl. 66.),

 

- nalože javnopravnome tijelu da izda upra= vni akt kojim se tužitelju jamči neko pravo (čl. 12. to= 9;ka 2., čl. 67.),

 

- utvrde da je upravni akt koji više ne proizvodi pravne učinke bio nezakonit (čl. 12. točka 3. i čl. 68.),

 

- nalože javnopravnome tijelu određeno činjenje (npr. plaćanje novca ili vraćanje oduzete imovine), trpljenje ili propuštanje (čl. 12. točka 4., čl. 69.), =

 

- utvrde postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa, ništavnost upravnog akta ili ništavnost upravnog ugovora (čl. 12. točka 5., čl. 70.),

 

- utvrde ništavnost općega akta koji nije obuhvaćen pojmom "drugi propisi" iz čl. 128. postavka 2. Ustava Republike Hrvatske (čl. 19., 74.).

 

Čl. 12. točka 2. i 4., čl. 67. i čl. 69. znatno smanjuju prethod= no spomenuti "ping-pong učinak", omogućavajući upravn= im sudovima ne samo da odlučuju o zakonitosti upravnih radnji već i o samim radnjama i postupanjima. Smanjenje "ping-pong učinka" dovest će do kraćeg trajanja postupaka (kako što je to naved= eno u komentarima na st. 3.) i do smanjenja broja novih predmeta. Zbog takvih učinaka, pomak od čisto kasatornoga prema reformacijskome sustavu jedan je od najvažnijih koraka u reformi upravnosudskoga postupka.

 

Glava II. &= nbsp;       Ustroj upravnoga sudstva

 

Članak&nb= sp;4.      Upravni sud= ovi

 

St. 1:

 

Čl. 4. st. 1. uspostavlja dvostupanjski sustav sa četiri prvostupanjska upravna s= uda i Vrhovnim upravnim sudom. Sjedišta prvostupanjskih upravnih sudova (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb), sjedište Vrhovnoga upravnoga suda (Zagreb) i sudska područja određeni su Zakonom o sudovima i Zakon= om o područjima i sjedištima sudova.

 

Za prvostupanjske sudove predložena su sljedeća sudska područja= :

 

Upravni sud u Osijeku: područje Brodsko-posavske, Osječko-baranjske, Požeško-slavonske, Virovitičko-podra= vske i Vukovarsko-srijemske županije te gradovi Daruvar i Grubišno Pol= je i općine Dežanovac, Đulovac, Hercegovac, Končanica, Sirač, Veliki Grđevac, Velika Pisanica i Velika Trnovitica iz Bjelovarsko-bilogorske županije.

 

Upravni sud u Rijeci: područje Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije te grad Ogulin i općine Bosiljevo, Josipdol, Plaški, Saborsko i Tounj iz Karlovačke županije.

 

Upravni sud u Splitu: područje Dubrovačko-neretvanske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Zadarske županije.

 

Upravni sud u Zagrebu: područje Grada Zagreba, Koprivničko-križevačke, Krapinsko-zagorske, Međimurske, Sisačko-moslavačke, Varaždinske i Zagrebačke župan= ije, gradovi Duga Resa, Karlovac, Slunj i Ozalj i općine i općine Barilović, Cetingrad, Draganić, Generalski Stol, Kamanje, Krnjak, Lasinja, Netretić, Rakovica, Ribnik, Vojnić i Žakanje iz Kar= lovačke županije te gradovi Bjelovar, Čazma i Garešnica i općine Berek, Ivanska, Kapela, Nova Rača, Rovišće, Šandrovac, Severin, Štefanje, Veliko Trojstvo i Zrinski Topolovac iz Bjelovarsko-bilogorske županije.

Glavni kriterij za podjelu sudskih područja bila je udaljenost do prvostupanjskoga upravnoga suda kako bi svi građani živjeli na razumnoj udaljenosti od najbližega takvoga suda.

 

St. 2.:

 

Razlog za čl. 4. st. 2. je zaštita neovisnosti upravnoga sudstva. Upravni sudovi ne smiju b= iti dijelom javne uprave već moraju biti ustrojeni kao neovisna sudska tij= ela.

 

Kako bi se zaštitila njihova neovisnost, upravnim se sudovima ne smiju dodjeljivati nikakve upravne zadaće – osim zadaća koje se odnose na upravljanje sudovima. U suprotnom bi suci istoga suda imali nadzor nad odlukama koje donose njihovi kolege.

 

Ustrojstvena razdvojenost kao i razdvojenost zadaća posebice su važni kada je riječ o tome kako rad upravnih sudova izgleda u očima javnosti. Najveća moguća razdvojenost prijeko je potreban uvjet za stjecanje povjerenja javnosti u nepristranost upravnih sudova.

 

Članak&nb= sp;5.      Sastav suda=

 

Prema sadašnjem Zakonu o upravnim sporovima, sve odluke donosi vijeće sastavljeno od tri suca (čl. 3. st. 2. ZUS-a), a u nekim slučajevima i od pet sudaca (čl. 54. ZUS-a). Tako stroga pravila ne omogućavaju učinkovito raspoređivanje sudaca. Stoga ovaj nacrt predviđa = da odluke može donositi sudac pojedinac: prema čl. 40., određene odluke koje nisu odluke o predmetu postupka, uvijek donosi sudac izvjestite= lj. Ovu odredbu nadopunjava odredba čl. 5. st. 2., koja, pod određenim uvjet= ima, dopušta dodjeljivanje predmeta pokrenutih pred prvostupanjskim upravnim sudom sucu pojedincu.

 

St. 1:

 

Kao i prema čl. 3. st= . 2. ZUS-a, upravni sudovi odlučuju u vijećima sastavljenim od tri suca. Vijeće sastavljeno od pet sudaca (usp. čl. 54. ZUS-a) vi= 53;e se ne predviđa.

 

St. 2:

 

St. 2. omogućava vijeću da dodijeli predmet jednom od svojih čla= nova koji potom o predmetu odlučuje kao sudac pojedinac, pod uvjetom da su ispunjeni sljedeći zahtjevi:

 

- sucu pojedincu mogu se dodijeliti samo “jednostavni” predmeti, odnosno predmeti koji nisu posebno složeni po svojoj činjenič= ;noj niti pravnoj naravi.

 

- sucu pojedincu mogu se dodijeliti samo predmeti koji nisu od šireg značaja. Predmet je od šireg značaja ako je odluka važn= a za buduće predmete. To se događa, primjerice, ako nema prethodne sud= ske prakse o nekom pravnom pitanju, ako su prvostupanjski sudovi o istom pravnom pitanju odlučili drukčije ili ako je predmet od posebnog interesa javnosti. Predmet u kojemu se samo postavlja pravno pitanje koje je nedvojb= eno uređeno zakonom u načelu nije predmet od šireg značaja.=

 

Dva prethodno spomenuta zahtjeva moraju biti kumulativno ispunjena.<= /span>

U praksi, za donošenje rješenja o dodjeli predmeta nije potrebna sjednica vijeća, već se takvo rješenje može donijeti u = pismenom postupku (per rolam): sudac izvjestitelj priprema nacrt rješenja i šalje ga zajedno sa spisom predsjedavajućem sucu i trećem sucu. Samo ako suci imaju sumnji z= bog dodjele spisa sucu pojedincu trebaju se sastati nakratko i neformalno raspraviti predmet.

 

Ako odredba nalaže da je određena radnja u nadležnosti predsjedn= ika vijeća, posebice donošenje postupovne odluke (npr. članak 47. stavak 1. Zakona), to znači da čim je predmet dodijeljen sucu pojedincu i te radnje obavlja sudac pojedinac.

 

Protiv rješenja o dodjeli predmeta sucu pojedincu žalba nije dopušt= ena (druga rečenica). Međutim, u iznimnim slučajevima, protiv presude koju donese sudac pojedinac moguće je podnijeti žalbu (čl. 77. st. 1. točka 4.) na temelju tvrdnje da je presuda utemeljena na povredi odredaba postupka, jer je predmet proizvoljno dodijel= jen sucu pojedincu. S druge strane, žalba protiv presude koju je donijelo vijeće ne može se temeljiti na činjenici da taj predmet nije dodijeljen sucu pojedincu (treća rečenica). U takvom slučaju, prava stranaka nisu povrijeđena jer pravo da predmet bude dodijeljen s= ucu pojedincu ne postoji.

 

Vraćanje predmeta vijeću od strane su= ca pojedinca nije moguće jer zakon takvo vraćanje ne predviđa.<= o:p>

 

Glava III. =        Nadležnost

 

Članak&nb= sp;6.      Nadlež= nost prvostupanjskih upravnih sudova

 

Zbog novoga dvostupanjskoga ustroja (čl. <= st1:metricconverter ProductID=3D"4. st" w:st=3D"on">4. st. 1.), potrebno = je odrediti nadležnost prvostupanjskih sudova s jedne strane te Vrhovnoga upravnoga suda s druge strane. Prema čl. 6., prvostupanjski upravni su= dovi odlučuju u svim upravnim sporovima osim onih koji su u nadležnosti Vrhovnog upravnog suda (usp. čl. 8. st. 2.).

 

Čla= nak 7.      Mje= sna nadležnost

 

Čl. 7. odgovara na pitanje kojem će od četiriju prvostupanjskih sudova predmet biti dodijeljen. Čl. = ;7. st. 1. do 4. sadrže četiri kriterija za dodjelu predmeta:

 

- mjesto gdje se stvar nalazi (locus rei sitae) (st. 1.)

 

- matična luka broda ili zrakoplova (st. 2.)

 

- sjedište ili prebivalište, odnosno boravište (st. 3.) i

 

- sjedište prvostupanjskog javnopravnog ti= jela (st. 4.).

St. 1. i 2.:

 

Odredbe st. 1. i 2. opravdane su jer ć= ;e u pravilu blizina mjesno nadležnoga suda olakšati postupak, budu= 63;i da je potrebno izuzeti dokaze.

 

Pojam “pravno pitanje povezano s nekim mjestom” uključuje npr. pitanja koja se odnose na djelovanje nek= og poslovnog subjekta ili izvršavanje bilo koje druge djelatnosti na određenom mjestu, izgradnju građevina ili odobravanje zračnih koridora do zrakoplovne luke. Ovaj pojam obuhvaća i poreze ili bilo ka= kva druga davanja povezana s nekretninama ili nekim drugim mjestom.<= /span>

 

St. 3.:

 

Odredba sadržana u st. 3. s jedne str= ane jamči da u navedenim slučajevima tužitelj može pokrenuti postupak pred sudom koji mu je najbliži. S druge strane, ova odredba sprječava koncentriranje prevelikog broja predmeta u Upravnome sudu u Zagrebu. Kad bi se st. 4. primjenjivao i na ove slučajeve, Upravni sud= u Zagrebu morao bi odlučivati u prevelikom broju predmeta budući da= su u Zagrebu centralizirana brojna javnopravna tijela.

 

St. 4.:

 

Ako se na predm= et ne primjenjuje ni jedno od prethodno navedenih posebnih pravila, primjenjuje se supsidijarno pravilo sadržano u st. 4. Ta odredba obuhvaća n= pr. predmete koji se odnose na pitanja navedena u st. 3. ako tužitelj nema niti prebivalište odnosno boravište, niti sjedište u Republi= ci Hrvatskoj. St. 4. također se primjenjuje ako predmet koji potpada pod = st. 1. do 3. ne može biti dodijeljen prvostupanjskome sudu (npr. ako se ve= liki objekt za koji se traži građevinska dozvola proteže kroz dva sudska područja).

 

St. 5.:

 

Sud je u izvršavanju svoje nadležnosti spriječen zbog pravnih razloga kad su npr. svi njegovi suci izuzeti u pojedinom predmetu z= bog sumnje u njihovu nepristranost

(čl. 71. točka 7. Zakona o parničnom postupku (ZPP)). Činjenični razlozi mogu biti posljedice katastrofalnih nesreć= ;a ili bolesti sudaca pojedinoga suda.

 

Vrhovni upravni sud odluku donosi na prijedlog jedne od stranaka ili na prijedlog predmetnoga prvostupanjskoga suda.

 

Članak&nb= sp;8.      Nadlež= nost Vrhovnog upravnog suda Republike Hrvatske

 

81. st. 1.).

 

St. 2. se ne primjenjuje na Vrhovni upravni sud. Budući da protiv presuda toga suda žalba nije dopuštena (= 69;l. 81. st. 1.), zahtjev da se odluka donese posebnim rješenjem bila bi puka formalnost. Umjesto toga, Vrhovni upravni sud može u presudi obrazložiti svoju odluku da prihvati nadležnost.

 

St. 2. ne primjenjuje se na slučajeve= u kojima stranka tvrdi da je za predmet nadležan sud druge vrste; u takv= im slučajevima primjenjuje se čl. 10. st. 2.

 

St. 3.:

 

Prema st. 3., Vrhovni upravni sud odlučuje o negativnom sukobu nadležnosti, odnosno u slučaju = da dva prvostupanjska suda ne prihvaćaju svoju nadležnost.

 

St. 4.:

 

Prema st. 4., Vrhovni upravni sud odlučuje= o pozitivnom sukobu nadležnosti, odnosno u slučaju da dva prvostupanjska suda prihvate nadležnost. U takvom slučaju prvostupanjski sudovi mogu ispuniti svoju obvezu i dostaviti predmet Vrhovn= om upravnom sudu samo ako im je poznata činjenica da je i neki drugi sud prihvatio nadležnost za taj predmet. Stranke su dužne o tome obavijestiti sudove ili same dostaviti predmet Vrhovnome upravnome sudu.

 

Članak 10.    Odlučivanje o nadležnosti između sudova razne vrste

 

Čl. 10. uvelike odgovara čl. 9., a razlika se odnosi na ustupanje predmeta sudovima druge vrste. Za razliku od čl. 9. st. 2., čl. 10. st. 2. primjenjuje se i na Vrhovni upravni sud.=

 

Prema čl. 23. st. 2. ZPP-a, o sukobu nadležnosti između sudova različite vrste kao što je, npr. sukob nadležnosti izmeđ= ;u upravnoga suda i suda neke druge vrste, odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske. Čl. 10. usklađen je s tom odredbom.

 

Članak 11.&= nbsp;   Prosljeđivanje predmeta Ustavnome sudu Republike Hrvatske

 

= 6. st. 1. i čl. 66. ZUS-a koji imaju sličnu svrhu. Sadržaj izreke presude kojom se odlučuje o pojedinoj vrsti tužbe određen je čl. 66. do 70.

 

Tužbom je moguće ostvariti sljedeće ciljeve:<= /span>

 

- poništenje upravnog akta (tužba radi poništenja, točka 1.),

 

- donošenje upravnog akta koji je tijelo odbilo ili propustilo donijeti (tužba radi donošenja, točka 2.),

 

- utvrđenje nezakonitosti upravnog akta koji više ne proizvodi pravne učinke (tužba radi utvrđenja nezakonitosti, točka 3.),

 

- nalaganje jav= nopravnom tijelu određenog činjenja, trpljenja ili propuštanja (tu&= 2;ba radi djelovanja, točka 4.),

 

- utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa ili ništavnosti upravnog ak= ta ili upravnog ugovora (tužba na utvrđenje, točka 5.).

 

Čl. 12. ne predstavlja ograničenje čl. 2. To znači = da tužba koja odgovara definiciji "upravnoga spora" ne može biti proglašena nedopuštenom zato što se čini da ne pot= pada ni pod jednu vrstu određenu u čl. 12. Umjesto toga, jedna od vrsta navedenih u čl. 12. mora se široko tumačiti.

 

Različite vrste tužbi ne smiju se smatrati strogo određe= nim i odvojenim vrstama. Ako sud stekne dojam da tužbeni zahtjev kako ga je sročio tužitelj (čl. 33. st. 2. točka 1.) ne odgovara pre= dmetu tužbe (čl. = 33. st. 1. točka 3.), zadaća je suda da pomogne tužitelju da sro= 9;i odgovarajući tužbeni zahtjev (čl. 38.). Samo ako tužite= lj unatoč pomoći suda ustraje na određenome tužbenome zahtjevu, tužba se u pojedinom slučaju može odbaciti kao ned= opuštena.

 

Različite vrste tužbi mogu biti spojene ako je to potrebno ka= ko bi se  ispunio tužbeni za= htjev te ako su uvjeti o dopuštenosti odgovarajućih vrsti tužbi ispunjeni.

 

Točka 1.:<= o:p>

 

Tužba radi poništenja može se podnijeti samo protiv upravnoga akta koji je donesen na nečiju štetu. Upravni akt donesen na nečiju š= ;tetu je svaki upravni akt koji nekome nameće neku obvezu, = npr. plaćanje naknade, oduzimanje predmeta ili rušenje nezakonito sagrađene zgrade. Donošenje upravnog akta treba tražiti tužbom navedenom u točki 2.

 

Zakon o upravnosudskom postupku ne sadrži određenje pojma “upravni akt”. To je određenje dano u čl. 96. ZUP-a.<= o:p>

 

Točka 2.:

 

Ako tužitelj traži donošenje upravnog akta, primjenjuje = se točka 2. Točka 2. obuhvaća sljedeće slučajeve:

 

- Tužitelj traži donošenje upravnoga akta koji mu ide u korist. Upravni akt koji nekome ide u korist svaki je upravni akt kojim se nekome daje neko pravo, npr. pravo na primanje mirovine ili pravo na izgrad= nju zgrade.

 

- Točka 2. primjenjuje se i ako javnopravno tijelo donese upravni = akt koji tužitelju daje neko pravo, ali mu daje manje neto što je zatražio, npr. ako tužitelj želi da mu mirovina iznosi 4000 = kuna na mjesec a javnopravno tijelo mu je dodijelilo mirovinu u iznosu od 3000 k= una na mjesec.

 

- Tužitelj može zatražiti donošenje upravnoga akta kojim se nekoj drugoj osobi nameće neka obveza, npr. nalog da sruš= ;i kuću koja je nezakonito izgrađena.

 

Točka 2. obuhvaća slučajeve u kojima je javnopravno tije= lo odbilo donijeti upravni akt ili ga je propustilo donijeti. Međutim, u slučaju propusta (=3D šutnja uprave), primjenjuju se posebne odre= dbe čl. 16.

 

Točka 3.:

 

U brojnim slučajevima u vrijeme kad sud do= nese odluku o nekoj tužbi, upravni akt više ne proizvodi pravne učinke.

 

Primjeri:

 

a) Tužitelj se prijavio za prodaju robe za vrijeme Božićnog sajma (prosinac 2007.godine). Njegova prijava je odbijena. Sud odlučuje o predmetu u srpnju 2008. godine.

 

b) Ministarstvo unutarnjih poslova zabranjuje prosvjed koji je planiran za 18. lipnja 2008. godine. Sud odlučuje o predmetu u kolovozu 2009. godine.

 

c) Policija zapljenjuje neki predmet. Sud odlučuje nakon što je policija vratila zaplijenjeni predmet.=

 

Bez odredbe sadržane u točki 3., takv= a bi tužba bila nedopuštena. Tužba radi poništenja ili tužba radi donošenja upravnog akta bile bi nedopuštene, budući da u vrijeme donošenja sudske odluke tužitelj viš= ;e nema nikakav pravni interes u ukidanju pobijanog upravnog akta (npr. odluke o oduzimanju imovine) ili u donošenju upravnoga akta (np= r. dozvole za sudjelovanje u božićnom sajmu). Točka 3. omogućava tužitelju – pod uvjetom da je pobijana odluka bila nezakonita – da dobije odgovarajuće sudsko utvrđenje, ako z= a to ima opravdan interes.

 

Takav interes postoji ako tužitelj vjerodostojno tvrdi:

 

- da bi se slična situacija mogla ponoviti= u budućnosti i da bi javnopravno tijelo ponovilo svoju odluku (opasnost = od ponavljanja),

 

- da će predmetno utvrđenje upotrijeb= iti za pokretanje postupka za naknadu štete, ili

 

- da treba predmetno utvrđenje radi vlasti= te rehabilitacije, npr. ako se pobijani upravni akt temelji na kaznenim, prekršajnim ili drugim nečasnim optužbama.

 

Tužba radi utvrđenja nezakonitosti upravnoga akta koji više ne proizvodi pravne učinke dopušten= a je neovisno o trenutku u kojem je predmetni upravni akt prestao proizvoditi pr= avne učinke. Ako do toga dođe nakon što je već podnesena tužba iz točke 1. ili 2., tužitelj može tužbeni zahtjev prilagoditi novonastaloj situaciji (druga rečenica u točki 3.).

 

Točka 4.:

 

Tužbom radi djelovanja tužitelj može tražiti da se naloži da tuženik:

 

- izvrši neko postupanje (npr. pruži informaciju, plati novac, preda neki predmet),

 

- trpi neko postupanje, (npr. obveze iz upravnog ugovora, članak 1= 30. ZUP-a)

 

- propusti neko postupanje (npr. da propusti izdati u upozorenje vezano= uz manjkav proizvod).

 

Za donošenje upravnoga akta točka 2. je lex specialis.

 

Tužbom radi djelovanja ne može se tražiti da javnopravno tijelo propusti donijeti neki upravni akt. Tužitelj mora čekati da takav akt bude donesen i potom ga osporiti tužbom iz točke 1.

 

Tužba radi djelovanja dopuštena je i ako javnopravno tijelo ne poštuje upravni akt koji je javnopravno tijelo samo donijelo kojim se nekome dodjeljuje neko pravo (npr. na isplatu novca). Međutim, u iznim= nim situacijama u kojima je upravni akt donijet na temelju odgovarajuće su= dske odluke, tužitelj ne mora podnijeti dodatnu tužbu radi djelovanja već može izravno podnijeti prijedlog za izvršenje sudske odl= uke (usp. komentar članka 108.)

 

Ako negativna odluka javnopravnoga tijela o nekoj upravnoj radnji vi= 53;e ne proizvodi pravne učinke, na odgovarajući način primjenjuj= e se točka 3.

 

Točka 5.:

 

Tužbom na utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravog odnosa= ili ništavnosti upravnog akta tužitelj može tražiti utvrđenje o postojanju ili nepostojanju prava ili obveze koja se temel= ji na upravnome pravu, pod uvjetom da tuženik osporava predmetno pravo ili obvezu. Primjerice:

 

- tužitelj tvrdi da ima određeni status, npr. da je rođe= njem stekao hrvatsko državljanstvo ili da je državni službenik,

 

- tužitelj tvrdi da njegova dozvola za poslovanje kafića uključuje i pravo na upotrebu pločnika ispred kafića bez ika= kve dodatne dozvole.

 

Tužba na utvrđenje mora se odnositi na konkretan slučaj = koji je predmet spora između stranaka. Tužitelj ovu tužbu ne smije zlorabiti kako bi razjasnio "interesantna" pravna pitanja koja se= u praksi nisu predmet spora.

 

Tužba na utvrđenje dopuštena je samo ako tužitelj i= ma opravdani interes za zatraženo utvrđenje. Kako bi se utvrdilo ima= li tužitelj takav opravdani interes, potrebno je ispitati na koji bi način zatraženo utvrđenje tužitelju moglo pomoći. Primjerice, takav interes postoji ako tužitelju prijete kaznene ili prekršajne optužbe zbog kršenja obveze koja se temelji na upravnome pravu. U takvom slučaju, tužitelj ima opravdani interes= za dobivanje utvrđenja upravnoga suda koje će moći upotrijebiti= u kaznenom ili prekršajnom postupku.

 

Tužba na utvrđenje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa nije dopuštena ako je tužitelj mogao podnijeti drugu tužbu iz točke 1. do 4. Ako, primjerice, javnopravno tijelo donese upravni akt kojim se nameće obveza plaćanja određenog iznosa novca kao poreza na dohodak, osoba kojoj se nameće ta obveza ne može podnij= eti tužbu na utvrđenje s ciljem utvrđenja da ne mora platiti por= ez na dohodak. Umjesto toga, mora osporiti predmetni upravni akt tužbom r= adi poništenja upravnoga akta.

&nbs= p;

Č<= /b>lanak 13.&nb= sp;   Predmet = tužbe = radi <= /span>poništenja ili = izdavanja <= /span>upravnog = akta

 

Č<= span lang=3DDE style=3D'font-family:Arial;mso-bidi-font-family:"Times New Roman"= '>l. 13. određuje predmet tužbe radi poništenja akta i tuž<= span lang=3DDE style=3D'font-family:Arial;mso-bidi-font-family:"Times New Roman"= '>be radi izdavanja upravnog akta. To je nužno kako bi se razjasnilo koja upravna odluka – prvostupanjski upravni akt ili drugostupanjski upravni akt (= usp. čl. 110. i dalje ZUP-a) – je predmet postupka.=

&nb= sp;

St. 1. i= 2.:

&nb= sp;

U pravil= u su i prvostupanjski upravni akt i drugostupanjski upravni akt predmet postupka= . U tom smislu nije važno je li drugostupanjskim upravnim aktom prvostupan= jski akt izmijenjen ili dopunjen (st. 1.) ili nije (st. 2.). <= /p>

St. 3.:<= o:p>

&nb= sp;

St. 3. određuje iznimku u slučaju da drugostupanjski upravni akt po prvi puta utječe na pravo neke osobe. U tom slučaju je sam drugostupan= jski upravni akt predmet postupka.

&nb= sp;

Situacij= e u kojima su nečija prava ili pravni interes povrijeđeni samim drugostupanjskim upravnim aktom mogu se podijeliti u dvije podskupine:=

&nb= sp;

- kad prvostupanjsko javnopravno tijelo podnositelju zahtjeva dodijeli zatraž= ;eno pravo (npr. građevinsku dozvolu). Nakon žalbe neke druge osobe (n= pr. susjeda), drugostupanjsko javnopravno tijelo ukine prvostupanjski upravni a= kt. Podnositelj zahtjeva može samo tvrditi da su mu drugostupanjskim uprav= nim aktom povrijeđena prava ili pravni interes.

&nb= sp;

- kad pr= vostupanjsko javnopravno tijelo podnositelju zahtjeva odbije zatraženo pravo (npr. građevinsku dozvolu). Nakon žalbe podnositelja zahtjeva, javnopra= vno tijelo dodijeli zatraženo pravo (npr. građevinsku dozvolu). Taj bi drugostupanjski akt mogao povrijediti prava ili pravne interese treće strane (npr. susjeda). Međutim, ta osoba može samo tvrditi da su = mu drugostupanjskim upravnim aktom povrijeđena prava ili pravni interesi.=

&nb= sp;

St. 4.:<= o:p>

&nb= sp;

St. 4. sadrži još jednu iznimku a to je slučaj u kojem zakonom nije= predviđen upravni žalbeni postupak. Mnogi zakoni koji uređuju posebna područja upravnoga prava predviđaju mogućnost izravnoga podnošenja tužbe protiv prvostupanjskoga upravnoga akta.

&nb= sp;

&#= 268;lanak 14.    Aktivna legitimacija

&nb= sp;

Cilj ove odredbe je sprečavanje takozvanoga “actio popularis”.

&nb= sp;

St. 1.:<= o:p>

&nb= sp;

Tuž= ba je dopuštena samo ako tužitelj može tvrditi da su mu povrijeđena njegova prava ili pravni interes. Povreda prava na koju se poziva mora biti moguća. Ako nije moguće da je upravnim aktom mog= lo biti povrijeđeno tužiteljevo pravo ili pravni interes, tužba nije dopuštena.

&nb= sp;

S druge strane, tužba je dopuštena već ako se i čini da je povr= eda prava ili pravnih interesa na koju se tužitelj poziva moguća. Pit= anje je li pravo ili pravni interes uistinu povrijeđen, pripada odluci o pr= edmetu postupka.

&nb= sp;

Proš= ;irenje aktivne legitimacije na (moguće) povrede pravnih interesa prati trenutačni trend pristupan diljem Europe.

&nb= sp;

U mnogim slučajevima, u materijalnom pravu nije izrijekom rečeno da je nje= gov cilj zaštita prava ili pravnih interesa pojedinih skupina. U tom slučaju, kako bi se odgovorilo na pitanje jesu li neka prava ili pravni interesi dovedeni u pitanje (a ako jesu, koji), potrebno je tumačiti mjerodavno materijalno pravo. Odlučujuću ulogu u tome ima razlog = (ratio legis) za donošenje poj= edine odredbe – je li njezina jedina svrha održavanje javnoga reda ili= je pak njezina svrha i zaštita prava i/ili pravnih interesa pojedinih skupina.

&nb= sp;

Primjeri= :

&nb= sp;

- Odredba zakona o prostornom planiranju prema kojoj se svi interesi na koje utje= 9;e neki građevinski projekt moraju međusobno usporediti mogla bi se protumačiti kao da je njezina svrha zaštita prava i interesa koji= se moraju usporediti (npr. zdravlje osoba na koje utječe ispuštanje plinova ili voda).

&nb= sp;

- Odredba koja uređuje kraj radnoga vremena kafića može se protumačiti kao da je njezina jedina svrha održavanje javnoga red= a. No, može se protumačiti i kao da je njezina svrha (i) zaštita prava i pravnih interesa susjeda od ometanja (poglavito bukom) tijekom no&#= 263;i.

&nb= sp;

St. 1. usklađen je s pravom EU. Sud Europs= kih zajednica utvrdio je da nacionalne odredbe koje se odnose na aktivnu legitimaciju i druge uvjete za dopuštenost tužbe ne predstavljaju kršenje prava EU tako dugo dok te odredbe ne narušavaju pravo na učinkovitu sudsku zaštitu prilikom ostvarivanja onih prava koja su zajamčena pravom EU (Sud Europskih zajednica, predmet C-174/02, Streekgewest Westelijk Nord-Brabant, st. 18., predmet C-432/05, Unibet, st. 37.). Postupovna pravila koja uređuju pitanje tužbi za zašti= tu pojedinačnih prava sukladno pravu EU ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju pitanje sličnih domaćih tužbi (načelo jednakovrijednosti) i ne smiju ostvarivanje prava zajamčenih pravom EU učiniti praktički nemogućim niti pretjerano teškim (načelo učinkovitosti; Sud Europskih zajednica, predmet 33/76, Rewe, st. 5., predmet C-432/05, Unibet, st. 43.).=

&nb= sp;

St. 2:

&nb= sp;

St. 2. pojašnjava da javnopravna tijela mogu podnijeti tužbu te da i ona moraju tvrditi da su im povrijeđena njihova prava ili pravni interesi, poglavito pravo na samoupravu.

&nb= sp;

Međ= usobni postupci između javnopravnih tijela koja pripadaju istoj fizičkoj osobi u načelu nisu dopušteni, osim ako zakon izrijekom ne predviđa neku iznimku.

&nb= sp;

St. 3:

&nb= sp;

Za razli= ku od čl. 2. st. 4. ZUS-a, st. 3. određuje da državno odvjetništvo može = podnijeti tužbu sa ciljem provjere poštuje li se objektivno pravo samo ako = to predviđa zakon. Za razloge za donošenje ove odredbe, pogledajte komentare na čl. 1.

&nb= sp;

&#= 268;lanak 15.    Pokretanje upravnoga sp= ora nakon okončanja drugostupanjskog upravnog postupka

&nb= sp;

Prema čl. 110. ZUP-a, stranka može podnijeti žalbu protiv prvostupanjskoga upravnoga akta ako zakonom pra= vo na podnošenje žalbe nije isključeno. Uz to,

čl. 134. ZUP-a i čl. 1136. ZUP-a predviđaju da stranka može podnijeti prigovor u svrhu osiguravanja ispunjavanja upravnog ugovora (čl. 134. st. 1.), prigovor protiv postupanja pružatelja javnih usluga (čl. 136. st. 1.) ili protiv bilo kojeg drugog upravnoga postupanja (čl. 136. st. 2.). Čl. 15. određuje da u tim slučajevima predmetni postupak mora biti okončan prije podnošenja tužbe. U suprotnome tužba nije dopuštena.

 

Ako zakon ne predviđa provedbu predmetnoga postupka, tužba se može podnijeti izravno protiv prvostupanjskoga upravnoga akta unutar roka iz čl. 17.

 

Članak 16.    Šutnja = uprave<= /span>

 

Čl 16. određuje formalne uvjete za dopuštenost tužbe u slučaju da javnopravno tijelo ne donese odluku o nekom zahtjevu, prigovoru ili žalbi (=3D šutnja upr= ave).

 

St. 1.:

 

St. 1. točka 1. uređuje situaciju u k= ojoj odluka o zahtjevu za donošenje upravnog akta nije donesena u zakonom predviđenom roku (npr. čl. 70. st. 2. i čl. 71. st. 2. ZUP-a) i = u kojoj zakonom nije predviđen upravni žalbeni postupak (čl 110. ZUP= -a). Ako su ti uvjeti ispunjeni, tužba se može podnijeti izravno nakon isteka roka.

 

Ako pak odluka o zahtjevu nije donesena u zakon= om predviđenom roku ali zakon predviđa upravni žalbeni postupak, može se podnijeti žalba (čl. 110. st. 2. i čl. 119. ZUP-a).

 

St. 1. točka 2. odnosi se na šutnju javnopravnoga tijela koje treba odlučiti o žalbi. Ako odluka o žalbi nije donesena na vrijeme (npr. čl. 121. ZUP-a), nakon isteka roka može se izravno podnijeti tužba a da upravni žal= beni postupak još nije okončan. To se odnosi na tužbe radi poništenja upravnog akta kao i na tužbe radi donošenja uprav= nog akta.

 

St. 2.:

 

St. 2. odgovara čl. 119. st. 2. ZUP-a. = Ova odredba omogućava sudu da javnopravnome tijelu odredi novi rok za donošenje odluke ako sud smatra da odluka nije donesena zbog opravdanih razloga. Ti razlozi mogu ležati u činjenici da je u predmetu potr= ebno utvrditi složene činjenice (posebice u predmetima u kojima su potrebna mišljenja vještaka) ili u ponašanju stranke (kad je stranka prouzročila kašnjenje). Organizacijski razlozi poput stal= nog preopterećenja javnopravnoga tijela ne predstavljaju opravdan razlog u= tom smislu.)

 

St. 3. i 4.:

 

St. 3. i 4. primjenjuju se ako je "nedostajuća" odluka o zahtjevu za donošenje upravnoga = akta ili o žalbi donesena za vrijeme trajanja sudskoga postupka po (dopuštenoj) tužbi podnesenoj sukladno čl. 16. st. 1. St. 3. primjenjuje= se ako javnopravno tijelo odluči u korist tužitelja. St. 4. primjenjuje = se ako su tužiteljev zahtjev za donošenje upravnog akta ili žal= ba odbijeni.

 

Ako je donesen traženi upravni akt ili je žalba uvažena, sud mora rješenjem obustaviti postupak i odlučiti o troškovima (čl. 93. i dalje). Međutim, ako tužitelj smatra da donesenom odlukom njegov zahtjev ili žalba nisu uvaženi u cijelosti, može podnijeti prijedlog za nastavak postupk= a. U tom slučaju sud mora utvrditi jesu li zahtjev ili žalba uvaž= eni u cijelosti. Ako jesu, sud će presudom odbaciti prijedlog. U suprotnom, sud će staviti izvan snage rješenje o obustavi postupka, nastavit= i s postupkom i odlučiti o predmetu postupka (čl. 66. i 67.).

 

Ako su nakon podnošen= ja tužbe iz st. 1. zahtjev za donošenje upravnog akta ili žalba odbijeni, sud će nastaviti postupak. Tužitelj ne treba podnijeti = novu tužbu niti drugi prijedlog. Prije nego što donese svoju odluku, s= ud mora utvrditi jesu li svi uvjeti za dopuštenost tužbe ispunjeni (= npr. aktivna legitimacija, čl. 14.).

 

St. 5.:<= /p>

 

St. 1. do 4. primjenjuju s= e na odgovarajući način ako nadležno tijelo u zakonom predviđenom roku ne izvijesti stranku o mjerama koje je poduzelo na temelju prigovora (čl. 138. st. 2. ZUP-a).

 

Članak 17.&= nbsp;   Rokovi za predaju tužbe

 

Razlog za ovu odredbu je pružanje pravne sigurnosti. Sve stranke čija su prava ili pravni interesi povrijeđ= ;eni nekim upravnim aktom moraju u razumnome roku znati trebaju li poštivati taj upravni akt.

Tužbe iz čl. 12. st .1. do 3. pod= nose se u roku od 30 dana od dostave drugostupanjskog upravnog akta ili – ako zakon ne predviđa žalbeni postupak – u roku od 30 dana od dostave prvostupanjskog upravnog akta. Ako tužba nije podnesena u predviđenom roku, tužba je nedopuštena. Međutim, ako su= zadovoljeni određeni uvjeti, sud može odlučiti o povratu u prijašnje stanje (čl. 26).

 

Tužbe iz čl. 12. st. 4. i 5. podnose se u roku od 30 dana od dostave odluke o prigovoru. Međ= ;utim, postoje i dvije iznimke:

 

- Tužba ra= di utvrđenja ništavnosti upravnog akta (čl. 12. točka 5.) = izuzeta je od tog roka. Upravni akti koji su ništavni ne mogu postati pravomoćni. To proizlazi iz čl. 102. st. 3. ZUP-a. = Prema toj odredbi, ništavnost upravnoga akta može se proglasiti u svako doba.

 

- Niti za utvrđenje ništavnosti upravnog ugovora (čl. 12. točka 5= .) nije predviđen rok (usp. čl. 132. ZUP-a).

 

Čl. 25. sadrži opća pravila koja se ne primjenjuju samo na rokove iz st. = 1. i 2., već na sve rokove određene ovim zakonom. Na izračunavanje rokova primjenjuje se čl. 114.  ovoga zakona, zajedno sa čl.&n= bsp;112. i dalje ZPP-a.

 

Članak&nb= sp;18.    Tužba protiv postu= povnih odluka javnopravnih tijela

 

Razlog za st. 1. jest da se spriječi da se upravni postupci nepotr= ebno produljuju time što se strankama pruža mogućnost da pobijaju bilo koju postupovnu odluku (npr. naloga za pojavljivanje pred javnopravnim tijelom, naloga za podnošenje određenoga dokumenta ili naloga u s= vezi s izuzimanjem dokaza). St. 2. sadrži dvije iznimke od načela sadržanoga u st. 1. kako bi se zajamčila učinkovita pravna zaštita.

 

Članak&nb= sp;19.    Tužba radi ocjene suglasnosti općih akata s Ustavom i zakonom

 

St. 1.:

 

Hrvatski stručnjaci smatraju da postoji pr= avna praznina u odnosu na sudsku kontrolu općih akata. Prema njihovome mišljenju, čl. 128. podstavak 2. Ustava RH ne odnosi se na sve opće akte (npr. Omejec, Zbornik radova “Upravno pravo i upravni postupak u praksi – aktualna pitanja i problemi”, Inženjer= ski biro, Zagreb 2006.; Đerđa, Zbornik Pravnog Fakulteta Sveučilišta Rijeci, Vol. 29, Br. 1 (2008.)). Kako bi se premostil= a ta potencijalna pravna praznina, čl. 8. st. 2., čl. 19. i 74. predviđ= ;aju da Vrhovni upravni sud provodi sudsku kontrolu (ocjenu suglasnosti s Ustavo= m i zakonom) općih akata koji nisu obuhvaćeni čl. 128. podstavko= m 2. Ustava RH.

 

St. 1. sročen je tako da premosti pravnu prazninu na koju su upozorili hrvatski stručnjaci. Njime nisu određeni slučajevi na koje se odnosi ova odredba, već su samo vrlo općenito navedeni slučajevi koji nisu njome obuhvaćeni, npr. svi slučajevi koji su obuhvaćeni čl. 128. podstavkom 2. Ustava RH. Međutim, bilo bi bolje kad bi st. 1. sadržavao nedvosmisleno određenje koje su to vrste općih akata koje su njime obuhvaćene. Stručnjaci iz država članica nisu mogli pripremiti tu definiciju budući da= ne poznaju hrvatski pravni sustav do one mjere koja bi im omogućavala da ispune tu zadaću. Međutim, preporuča se da se nadležnost Vrhovnog upravnoga suda proširi na sve propise/podzakonske akte koje donose gradovi, općine i županije, kao i na propise koje donose profesionalne udruge (npr. Odvjetnička komora, Gospodarska komora). Dugoročno gledano, Ustavni će sud biti preopterećen bude li njegova nadležnost obuhvaćala kontrolu ustavnosti i zakonitosti takvih propisa/podzakonskih akata.

 

"Izravna" kontrola općih akata, odnosno postupci u kojima je glavna tema ustavnost i zakonitost općeg akta, nije jedini način utvrđivanja ustavnosti i zakonitosti takv= ih akata. Uvriježeno je pravno načelo da se u postupcima koji se odn= ose na neko upravno postupanje (npr. upravni akt) koje se temelji na općem aktu, ta pitanja također mogu postaviti ("neizravna" kontrol= a). Drugo je pitanje je li sud koji odlučuje o upravnome postupanju nadležan i za donošenje odluke o ustavnosti i zakonitosti opć= ;eg akta. Hrvatska, kao i brojne druge zemlje, predviđa da odluku o tome za većinu općih akata može donijeti samo njezin Ustavni sud.

 

"Izravna" kontrola ustavnosti i zakonitosti općih akata ima veliku prednost u usporedbi s "neizravnom" kontrolom. Odluka donesena u postupku "izravne kontrole" (ocjena suglasnosti općeg akta s Ustavom i zakonom) koj= om se opći akt poništava ili ukida ima učinak erga omnes (čl. 75. st. 2.). To znači da takva odluka nije obvezujuća samo za stranke u dotičnome postupku, već je obvezatna za sve. Stoga je "izravna" kontrola učinkovitija, budući da se ista pravna odluka treba donijeti samo jednom.=

 

Nacrt novoga Zakona o upravnosudskom postupku ne isključuje "neizravnu" kontrolu općih akata. Moguć= a su oba oblika kontrole općih akata. Međutim, ako je postupak iz = 9;l. 19. u tijeku pred Vrhovnim upravnim sudom, prvostupanjski upravni sudovi ka= o i Vrhovni upravni sud mogu prekinuti druge postupke koji su u tijeku ako je za donošenje odluke u tim postupcima također relevantan predmetni opći akt (čl. 56. st. 2. točka 2.).

 

St. 2.:

 

U usporedbi s tužbom iz čl. 12., tužba iz čl. 19. dopuštena je samo ako tužitelj tv= rdi da općim aktom povrijeđeno njegovo pravo ili pravni interes (usp. čl. 14.); npr. ako opći akt uređuje obavljanje nekoga zanima= nja ili način upotrebe zemlje. Međutim, prema st. 2. dovoljno je da će do takve povrede doći u bliskoj budućnosti. Takav bi slu&= #269;aj mogao biti, primjerice, ako je opći akt već objavljen ali još nije stupio na snagu. Povreda za koju tužitelj tvrdi da će do nje doći mora biti više nego moguća na neki nejasan način – mora biti barem do određene mjere vjerojatna.

 

Nije nužno da povreda za koju tužitelj tvrdi da će do nje doći bude izravno uzrokovana općim aktom. Dovoljno je da neko dru= go postupanje, primjerice, upravni akt koji se temelji na općem aktu, uzrokuje povredu.

 

St. 2. se ne primjenjuje ako tužbu podnosi javnopravno tijelo.

 

St. 3.:

 

Rok iz st. 3. predviđen je zbog pravne sigurnosti. Ako opći akt prvi puta povrijedi nečije pravo ili pra= vni interes nakon isteka ovoga roka, opći akt tu osobu obvezuje. Među= tim, u tom slučaju dotična osoba može tvrditi da je pobijani opći akt nezakonit u postupku pokrenutom pred upravnim sudom sukladno čl. 12. ili u postupku pred nekim drugim sudom. Upravni sud ili drugi = sud tada moraju u odgovarajućem postupku utvrditi je li opći akt zako= nit ili nije (usp. komentare uz st. 1.).

 

St. 4.:

 

St. 4. omogućava Vrhovnom upravnom su= du da proširi činjeničnu osnovu za svoju odluku tražeć= ;i javna tijela koja nisu stranke u postupku da podnesu svoje mišljenje.<= o:p>

 

St. 5.:

 

Čl. 46. omogućava sudu da donese odlu= ku o predmetima koji nisu posebno složeni po svojoj činjeničnoj i= li pravnoj prirodi bez održavanja javne usmene rasprave bez pristanka stranaka. Budući da sudska kontrola općega akta iz st. 1. ne ispunjava ove uvjete, primjena čl. 46. općenito je isključen= a.

 

Glava V.        Postupak pred sudom

&n= bsp;

Članak&nb= sp;20.    Stranačka sposobno= st i sposobnost poduzimanja radnji u postupku

 

St. 1 odgovara čl. 4. ZUP-a, a  st. 2. članku 28. ZUP-a.<= /o:p>

 

Članak 21= .    Stranke

 

Čl. 21. određuje pravni pojam "stranka".

 

Prema čl. 15. ZUS-a, tuženik u upravnosudskom sporu moglo je biti samo javnopravno tijelo. Zbog uvođe= nja upravnog ugovora, to će se promijeniti. Fizičke osobe, pravne oso= be i drugi subjekti koji imaju pravo podnošenja tužbe također mogu biti stranke u upravnom ugovoru (čl. 130. st. 1. ZUP-a).= Stoga je moguće da će u budućnosti javnopravno tijelo podnijeti tužbu protiv fizičke osobe zbog izvršavanja njezinih ugovorn= ih obveza. I čl. 20. i čl. 21. sročeni su tako da uključuj= u tu mogućnost.

 

Za razliku od čl. 16. ZUS-a, treće osobe na čija prava i= li pravne interese odluka suda može utjecati nisu zakonom određene k= ao stranke u postupku, već to postaju tek nakon što ih sud pozove da sudjeluju u postupku (usp. čl. 22.).

 

Članak&nb= sp;22.    Poziv na sudjelovanje u postupku

 

Odredbe ovoga članka uređuju sudjelovanje u upravnosudskom postupku trećih osoba koje nisu niti tužitelj niti tuženik. = Odredbe se ne primjenjuju samo na glavni postupak, nego i na postupak u svezi s odgodnim učinkom i privremenim mjerama (čl. 88. i dalje).

 

Sudjelovanjem trećih osoba u postupku nastoje se ispuniti tri cilj= a:

 

- zaštita prava i pravnih interesa trećih osoba,

 

- uključivanje trećih osoba u obvezujući učinak pravomoćnih odluka (učinak res iudicata) (usp. čl. 75. st. 1. i čl. 21.),

- izbjegavanje suprotstavljenih sudskih odluka.

 

Prema čl. 16. ZUS-a, osoba koja bi pretrpjela izravnu štetu poništenjem osporenoga upravnog akta ima – po zakonu – položaj stranke. Ako sud takvoj osobi ne omogući sudjelovanje u postupku, dotična osoba može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka (čl. 52= . st. 1. točka 6. ZUS-a).

 

Takvo zakonsko rješenje odgovara isključivo kasatornom sustav= u, ali ne i sustavu u kojem sudovi mogu donositi i reformacijske odluke. To potvrđuje i sljedeći primjer:

 

Zračna luka podnese tužbu sa zahtjevom da javnopravno tijelo = izda građevinsku dozvolu za novu pistu. Prilazni koridor za zrakoplove proteže se preko područja u kojem živi 20.000 stanovnika. Pr= ema čl. 16. ZUS-a, osobe koje žive u tom području ne bi mogle sudjelovati u postupku unatoč činjenici da bi izdavanje građevinske dozvole utjecalo na njihova prava ili pravne interese jer = nije riječ o poništenju upravnoga akta nego o donošenju takvoga a= kta. Sudjelovanje osoba na čija prava ili pravne interese utječe sudska odluka nije u interesu samo tih osoba, nego i zračne luke, zbog obvezujućeg pravnog učinka pravomoćne presude (učinak res iudicata) na treće osobe = koje su stranke u postupku (usp. čl. 75. st. 1., čl. 21. točka 3.).<= o:p>

 

Još jedan problem u prethodno navedenom slučaju je velik broj osoba na čija prava ili pravne interese utječe građevinski projekt. Kad bi sve te osobe po zakonu dobile položaj stranke u postup= ku, sud bi po službenoj dužnosti morao utvrditi imena i adrese svih t= ih osoba kako bi im pružio priliku da sudjeluju u postupku. To bi bilo go= tovo nemoguće ili bi barem znatno produljilo postupak.

 

Pozivanje trećih osoba na sudjelovanje u postupku kako je predviđeno st. 1. do 4. ima sljedeće posljedice:

 

- treća osoba postaje stranka u postupku (čl. 21. točka = 3.)

 

- treća osoba može podnositi i prijedloge vezane uz predmet postupka i prijedloge vezane uz vođenje postupka (čl. 22. st= . 5.).

 

- pravomoćna presuda obvezujuća je i za treću osobu (u&#= 269;inak res iudicata) (čl. 75. st. 1.).

 

Kad je riječ o dodatnim posljedicama koje izaziva poziv na sudjelovanje u postupku iz st. 4., molimo pogledajte komentare uz tu odredb= u.

 

St. 1.:

 

St. 1. omogućava sudu da pozove na sudjelovanje u postupku bilo ko= ju treću osobu čija su prava ili pravni interesi povezani s predmetom postupka, budući da u tom slučaju na njezina prava ili pravne interese može (neizravno) utjecati odluka suda. Sud to može učiniti po službenoj dužnosti ili na odgovarajući prijedlog, a taj prijedlog mogu podnijeti i stranke i sama treća osoba= . U prijedlogu treba biti navedena osoba (osobe) koje bi trebalo pozvati.<= /o:p>

 

U načelu, odluka o tome hoće li treću stranu pozvati na sudjelovanje u postupku sukladno st. 1., ostavlja se slobodnoj procjeni sud= a. Budući da sud prema st. 1. nema obvezu pozvati treće osobe, nema obvezu niti utvrditi imena i adrese osoba na kojem bi se st. 1. mogao odnos= iti. Stoga je odgovornost stranaka ili trećih osoba da podnesu odgovarajući prijedlog. Ako je takav prijedlog podnesen i ako bi sudska odluka mogla utjecati na prava ili pravne interese predloženih tre= 3;ih osoba, sud bi u pravilu trebao prihvatiti takav prijedlog.

 

Kako bi se ostvarila pravna sigurnost uključivanjem osoba (ili bar= em nekih od njih) na koje utječe graditeljski objekt u obvezujući učinak pravomoćne presude (učinak res iudicata), u prethodno navedenom slučaju zračna l= uka može podnijeti prijedlog sukladno st. 1. (usp. kategorije navedene u sklopu komentara uz st. 2.).

 

Ako sud odbije prijedlog za pozivanje trećih osoba na sudjelovanje= u postupku prema st. 1., treća osoba može podnijeti žalbu prot= iv takvoga rješenja (čl. 81). Žalbu mogu podnijeti i stranke, p= od uvjetom da imaju pravni interes za sudjelovanje treće osobe u postupku= , a posebice za primjenu obvezujućeg učinka pravomoćne presude (učinka res iudicata) na treću osobu (čl. 75. st. 1.).

 

Nepozivanje treće osobe na sudjelovanje u postupku prema st. 1. ne= ma nikakvih daljnjih učinaka na glavni postupak. Prava i pravni interesi treće osobe dovoljno su zaštićeni budući da treća osoba nije postala stranka u postupku (čl. 21. točka 3.) pa pravomoćna presuda na nju nema obvezujući učinak (čl. <= st1:metricconverter ProductID=3D"75. st" w:st=3D"on">75. st. 2.) te tre&#= 263;a osoba može pokušati pobiti upravni akt donesen temeljem sudske presude, ili – u slučaju poništenja upravnoga akta – podnijeti novi prijedlog javnopravnome tijelu.

 

St. 2.:

 

Za razliku od st. 1., sud mora pozvati treće osobe na sudjelovanje= u postupku ako bi sudska odluka ne samo neizravno, nego i izravno utjecala na njihova prava ili pravne interese. To je slučaj u kojem bi sudska odlu= ka istodobno nužno imala učinak na prava i interese trećih osob= a.

 

Uz to što štiti treće osobe, st. 2. štiti i glavne = stranke (odnosno tužitelja i tuženika). St. 2. štiti njihove interese jer je treća strana kao stranka u postupku obuhvaćena obvezujućim učinkom pravomoćne presude (učinak res iudicata), a bez takvoga obuhv= ata presuda bi u slučajevima koji potpadaju pod st. 2. bila gotovo beskori= sna, budući da ne bi bila obvezujuća za treću osobu. Važan c= ilj ove odredbe jest jamstvo učinkovite sudske kontrole.=

 

St. 2. sročen je vrlo apstraktno. Odluku o tome hoće li sudska odluka izravno utjecati na nečija prava ili pravne interese ili ne= 3;e u mnogim je slučajevima teško donijeti. Za primjenu st. 2. potreb= no je da odluka suda predstavlja stvarnu povredu nečijih prava ili pravnih interesa, koja nadolazi povredu u slučajevima koji su obuhvaćeni = st. 1. i koja opravdava pravne posljedice primjene st. 2. (obvezatan poziv na sudjelovanje u postupku umjesto mogućega poziva o kojem prema svojoj slobodnoj procjeni odlučuje sud, pa u tom slučaju nepozivanje treće osobe predstavlja ozbiljan postupovni propust). Postoje li razlo= zi za to treba odlučiti u odnosu na prethodno navedeni razlog za donošenje st. 2. Povrh toga, u obzir treba uzeti i druge razloge, poput individualizacije mogućega kruga trećih osoba.<= /p>

 

Kako bi se olakšalo razlikovanje st. 1. i st. 2., možemo razlikovati sljedeće kategorije:

 

1. Tužba radi poništenja upravnog akta (čl. 12. toč= ka 1.) koji utječe na prava ili pravne interese trećih osoba<= /span>

 

Ovo je uobičajeni slučaj za obvezatne pozive na sudjelovanje u postupku, prema st. 2. U ovu kategoriju spadaju svi slučajevi u kojima tužitelj podnosi tužbu protiv upravnoga akta koji osobi kojoj je upravni akt izdan daje neku dozvolu, pravo ili neku drugu korist.

 

Primjeri:

 

- Tužba koju podnosi susjed protiv građevinske dozvole – nositelj građevinske dozvole mora biti pozvan na sudjelovanje u postup= ku prema st. 2.

 

- Tužba protukandidata protiv imenovanja državnoga službenika/suca – imenovani državni službenik/sudac mo= ra biti pozvan na sudjelovanje u postupku prema st. 2.

 

- Tužba sa zahtjevom za ukidanje subvencije koja je dodijeljena poslovnome konkurentu – poslovni konkurent mora biti pozvan na sudjelovanje u postupku prema st. 2.

 

U tim slučajevima, sud mora na sudjelovanje u postupku pozvati oso= bu kojoj je izdan upravni akt kojim se toj osobi dodjeljuje neko pravo, suklad= no st. 2. Ako sud uvaži tužbu, presudom će poništiti uprav= ni akt i time izravno utjecati na= prava i pravne interese osobe kojoj je upravni akt izdan, koja je također navedena i u tužbenome zahtjevu.

 

2. Tužba radi donošenja upravnoga akta kojima se nekome dodje= ljuje neko pravo

 

a) Ova kategorija obuhvaća slučajeve u kojima osoba traži donošenje upravnoga akta koji bi mogao predstavljati povredu prava i pravnih interesa drugih osoba. U tim slučajevima osobe koje tvrde da b= i im sudskom odlukom mogla biti povrijeđena prava ili pravni interesi sud ne mora pozvati na sudjelovanje u postupku prema st. 2., ali ih može pozv= ati prema st. 1.

Primjeri:

 

- Tužba radi izdavanja građevinske dozvole<= /p>

 

- Tužba radi izdavanja dozvole za rad (npr. disko-kluba)

 

Za razliku od presude kojom se donosi odluka o tužbi radi poništenja upravnog akta, prosuda kojom se donosi odluka o donoše= nju upravnog akta sama po sebi ne mijenja pravno stanje, već samo obvezuje javnopravno tijelo da to učini nalažući tome tijelu da donese navedeni upravni akt. A za razliku od tužbenoga zahtjeva za poništenje upravnog akta koji je izdan određenoj osobi, u tužbenome zahtjevu za donošenje upravnog akta podnositelju zahtje= va ne navodi se niti jedna druga osoba čija bi prava ili pravni interesi mogli biti povrijeđeni. Uz to, gore navedeni primjer tužbe radi donošenja građevinske dozvole za izgradnju zrakoplovne piste poka= zuje da bi u brojnim slučajevima sudu bilo doslovce nemoguće utvrditi = koje su to sve osobe na čija bi prava ili pravne interese odluka suda mogla utjecati. Stoga u ovakvim slučajevima moguća povreda prava ili pravnih interesa trećih osoba nije dovoljno konkretizirana, te bi odlu= ka suda tek neizravno utjecala na= prava ili pravne interese trećih osoba.

 

b) To, međutim ne znači da presuda kojoj se donosi odluka o tužbi za donošenje upravnog akta ni u kojem slučaju ne mo= 82;e izravno utjecati na prava ili = pravne interese treće osobe. Ako se u tužbenom zahtjevu za donošenje određenog upravnog akta navodi treća osoba na sličan nač= ;in na koji se navodi u tužbenom zahtjevu koji spada u 1. kategoriju, moguća povreda prava ili pravnih interesa treće osobe dovoljno je konkretizirana te bi odluka suda i= zravno utjecala na prava i pravne interese trećih osoba.

 

Primjer:

 

- Tužba radi odobravanja iznimke, kojom bi se dopustila gradnja kuće bliže susjednoj međi nego što je to zakonski predviđeno - navođenje susjedne čestice predstavlja jasno određenje treće osobe/osoba čija bi prava ili pravni interesi bili povrijeđeni.

 

3. Tužba radi donošenja upravnog akta kojim se navedenoj trećoj osobi nameće neka obveza

 

Budući da se i ova kategorija odnosi na tužbe radi donoš= enja upravnog akta, i ovdje vrijede ista načela kao i za 2. kategoriju. Ako= se u tužbenom zahtjevu za donošenje određenog upravnog akta nav= odi treća osoba na sličan način na koji se navodi u tužbenom zahtjevu koji spada u 1. kategoriju, moguća povreda prava ili pravnih interesa treće osobe dovoljno je konkretizirana te bi odluka suda izravno utjecala na prava i pravne interese trećih osoba.

 

Primjer:

 

- Tužba radi izdavanja naloga za rušenje kuće na susjedn= oj čestici – navođenje susjedne čestice predstavlja jasno određenje treće osobe/osoba čija bi prava ili pravni interesi bili povrijeđeni.

 

U svim ostalim slučajevima koji ne spadaju ni u jednu od navedenih= kategorija, odluku treba donijeti na temelju okolnosti u pojedinom predmetu.=

 

Za prethodne postupke (postupke koji se odnose na odgodni učinak i privremene mjere), na odgovarajući se način primjenjuju gore nave= dene kategorije.

 

Ako sud odbaci prijedlog da se treća strana pozove na sudjelovanje= u postupku prema st. 2., i treća osoba i stranke u postupku mogu podnije= ti žalbu protiv predmetnoga rješenja.

 

Nepozivanje treće osobe od strane suda na sudjelovanje u postupku prema st. 2. predstavlja ozbiljan postupovni propust. Ako sud primijeti taj propust, mora po službenoj dužnosti propust ispraviti što je prije moguće. Isto vrijedi i za Vrhovni upravni sud, ako se takav prop= ust primijeti tijekom drugostupanjskoga postupka.

 

Nepozivanje treće osobe od strane suda na sudjelovanje u postupku prema st. 2. ne daje toj osobi pravo da ponese žalbu protiv presude donesene u glavnom postupku, budući da ta treća osoba nije bila stranka u postupku (usp. čl. 21. točka 3.). Prava i pravni interesi treće osobe dovoljno su zaštićeni budući da donesena presuda na nju nema obvezujući učinak (učinak res iudicata) (čl. 75. st. 2).

 

St. 3.:

 

St. 3. propisuje poseban slučaj u kojem je poziv na sudjelovanje u postupku obvezatan: ako je za upravno postupanje potrebno odobrenje drugog = javnopravnog tijela, sud mora pozvati to tijelo.

 

St. 4.:

 

St. 4. propisuje još jedan slučaj u kojem je poziv na sudjelovanje u postupku obvezatan. Uz to, st. 4. omogućava sudu ne sam= o da na sudjelovanje u postupku pozove drugo javnopravno tijelo, nego i da donese presudu protiv toga tijela.

 

Ova odredba ima dva cilja:

 

- zaštita tužitelja

 

- izbjegavanje daljnjih sudskih postupaka.

 

Odredbe koje propisuju nadležnost javnopravnih tijela u pitanjima = koja se odnose na socijalnu skrb katkada su toliko složene da čak ni javnopravna tijela koja se tim pitanjima bave nisu sigurna u čiju nadležnost spada pojedini zahtjev. Takva složenost propisa ne bi smjela ići na štetu tužitelja. S vremena na vrijeme dogodi s= e da se neko javnopravno tijelo greškom proglasi nadležnim i odbije ne= ki materijalni zahtjev, a sud odobri materijalni zahtjev i utvrdi da predmet s= pada u nadležnost drugog javnopravnog tijela. Da nema odredbe sadržane= u st. 4., sud bi morao odbaciti tužbu ako utvrdi da je tužitelj pod= nio tužbu protiv krivoga tuženika i tužitelj bi potom morao pokrenuti nov upravni postupak i podnijeti novu tužbu – ako bi i drugo javnopravno tijelo odbilo njegov zahtjev. Na taj bi način tužitelj izgubio mnogo vremena, a takav je postupak i neučinkovit= jer bi u obliku nove tužbe često ponovno završio na sudu.

St. 5.:

 

St. 5. propisuje pravo pozvane stranke da podnosi prijedloge vezane uz predmet postupka i prijedloge vezane uz vođenje postupka.

 

St. 6.:

 

Svrha st. 6. druge rečenice jest zaštita pozvane stranke (pra= vo na saslušanje, usp. čl. 35.). Stranka o razlozima poziva i stanju postupka može biti obaviještena pisanim putem, posebice slanjem kopija važnih isprava iz spisa.

 

Članak 23.&= nbsp;   Tuženik u tužbama protiv javne vlasti

 

St. 1. i 2.:

 

St. 1. i 2. određuju protiv koga treba usmjeriti tužbu ako je tuženik javnopravno tijelo. U pravilu, tužbu treba usmjeriti prot= iv javnopravnoga tijela koje je postupalo ili odbilo odnosno propustilo postup= ati (st. 1. rečenica 1. i st. 2.). To se primjenjuje i ako je upravni akt izmijenjen odlukom o žalbi (usp. čl. 13. točka 1.).

 

St. 1. rečenica 2. sadrži iznimku iz čl. 13. to= 9;ke 3.: u takvim slučajevima, tužbu treba usmjeriti protiv javnopravnoga tijela koje je donijelo odluku o žalbi.

 

St. 3.:

 

St. 3. određuje tko može zastupati javnopravno tijelo, posebi= ce na usmenim raspravama.

 

Članak&nb= sp;24.    Dostava pismena

 

Odredbe o dostavi pismena slijede odgovarajuće odredbe Zakona o općem upravnom postupku, budući da te odredbe pružaju učinkovitija pravila nego odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku.

 

Članak&= nbsp;25.    Rokovi

 

Čl. 25. ne primjenjuje se samo na rokove za podnošenje tužbe (čl. 17.) nego na sve rokove predviđene ovim zakonom (npr. čl. 77. st. 2. i čl. 81. st. 3.).

 

St. 1.:

 

St. 1. određuje kada počinju teći rokovi. Rok počinje teći od dana dostave, objave ili izricanja određene odluke.

 

St. 2.:

 

Ako upravna ili sudska odluka nije dostavljena, priopćena niti izrečena stranci ili ako postupovni zahtjevi za dostavu pismena, priopćavanje ili izricanje nisu ispunjeni, rok za podnošenje tužbe ili pravnoga lijeka produljuje se na tri mjeseca od dana

 

-&nb= sp;   kada je stranka uistinu saznala za predmetnu odluku

-&nb= sp;   kada je stranka mogla saznati za predmetnu odluku. To= je slučaj u kojem stranka nije saznala za odluku zbog vlastitog grubog nemara. Grubi nemar se podrazumijeva ako stranka zna da netko ostvaruje prava koja moraju biti dodijeljena uprav= nim aktom.

 

Na primjer:

 

Susjed zna za građevinske radove na obližnjoj čestici ali nije vidio odgovarajuću građevinsku dozvolu. U tom slučaju, susjed ima obvezu ostvariti svoja prava time što će upitati susjeda ili nadležno javnopravno tijelo je li građevinska dozvola izdana. Ako tako ne postupi, riječ je o grubom nemaru.

 

Ako se dostava, priopćavanje ili izricanje nadoknadi ili ako se greška u donosu na dostavu, priopćavanje ili izricanje ispravi, primjenjuje se opći = rok (npr. čl. 17., čl. 77. st. 2. ili čl. 81. st. 3.).

 

 

St. 3.= :

 

Ako upravna ili sudska odluka uopće ne sadrž= ;i uputu o pravnom lijeku ili je ta uputa nepotpuna ili pogrešna, rok za podnošenje tužbe ili pravnoga lijeka produljuje se na tri mjeseca= od dostave, priopćenja ili izricanja odluke (prva rečenica). Uputa o pravnom lijeku je nepotpuna ako nije naveden jedan od zahtjeva sadržan= ih u čl. 98. st. 7. ZUP-a ili čl.. 63. st. 6.. Uputa o pravnom lijeku je pogrešna ako je jedan od nužnih dijelova upute netočan.

 

Postoje dvije iznimke od prethodno navedenoga pravila:

 

- Ako je u uputi o pravnom lijeku pogrešno naveden duži rok od roka koji je predviđen zakonom, primjenjuje se taj duži rok.

 

- Ako je u uputi o pravnom lijeku pogrešno navedeno da pravni lijek nije dopušten, tužba ili pravni lijek pr= otiv sudske odluke može se podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je str= anka saznala za mogućnost podnošenja tužbe ili pravnog lijeka. Za razliku od st. 2., nije dovoljno da je stranka samo trebala znati za tu mogućnost.

 

Ako je uputa o pravnom lijeku naknadno dana, ak= o ne nepotpuna uputa dopunjena ili ako je pogrešna uputa ispravljena, primjenjuje se opći rok (npr. čl. 17., čl. 77. st. 2. ili = čl. 81. st. 3.). Međutim, ako nova uputa sadrži neku drugu grešku, ponovno se primjenjuje st. 3.

 

&#= 268;lanak 26.    Povrat u prijašnje stanje

&nb= sp;

Mogućnost i uvjeti za povrat u prijaš= nje stanje isti su kao i u Zakonu o parničnom postupku, uz jednu iznimku. Apsolutni rok od tri mjeseca za podnošenje prijedloga iz čl. 118. st. 3. ZPP-a n= ije dovoljan za osiguranje učinkovite pravne zaštite. Stoga je taj rok produžen na godinu dana (st. 2.).

 

Članak 27.&= nbsp;   Elektronička komunikacija <= /span>

 

Članak 28.&= nbsp;   Dostava elektroničkih dokumenata

 

Članak 29.&= nbsp;   Elektronički sudski spisi

 

Članak 30.&= nbsp;   Pristup elektroničkim sudskim spisima

 

Čl. 27. do= 30. nude sve mogućnosti moderne komunikacije, od elektroničkog dostavljanja dokumenata, preko elektroničkog vođenja spisa do pristupa elektroničkim sudskim spisima putem interneta. Elektronič= ;ka komunikacija olakšat će komunikaciju između stranaka i suda, posebice na velike udaljenosti.

 

Međutim, p= rije pokretanja elektroničke komunikacije, potrebno je osigurati nužnu infrastrukturu i nužan hardver i softver. To se ne odnosi samo na sudo= ve, već i na javnopravna tijela i odvjetnike, budući da je za elektroničku komunikaciju potrebno da odgovarajuća oprema postoji= na obje strane. Stoga se s elektroničkom komunikacijom i elektroničk= im vođenjem spisa neće početi prije nego što Ministarstvo pravosuđa to propiše podzakonskim aktom. Odgovarajućim podzakonskim aktima potrebno je odrediti i nužne tehničke specifikacije.

Čl. 27. do= 30. pružaju vrlo fleksibilno rješenje za uvođenje ovih novih načina komunikacije: različite sastavnice (elektronička dost= ava dokumenata, elektroničko vođenje spisa itd.) mogu se uvoditi jedn= a po jedna. Moguće je pokrenuti pojedine projekte na pilot sudovima ili sam= o za određene vrste postupaka.

 

Treba naglasiti= da čak i nakon što počne elektronička komunikacija i elekt= roničko vođenje spisa, niti jedna fizička osoba, pravna osoba niti drugi subjekt koji ima pravo podnošenja tužbe neće biti obvezan upotrebljavati te mogućnosti. Tradicionalni načini komunikacije p= utem pisama ili faksa i dalje će biti dopušteni.

 

Glava VI. Prvo= stupanjski postupak

 

Članak&nb= sp;31.    Podnošenje tuž= ;be

 

St. 3.:

 

St. 3. tužitelju pruža mogućnost izbjegnuti opasnost od prekoračenja roka za predaju tužbe (čl. 17.) zbog kašnj= enja poštanskih usluga. Ako tužitelj svoju tužbu pošalje preporučenom pošiljkom, smatra se da je tužba predana sudu o= noga dana kad je predana pošti.

 

St. 4.:

 

Trajanje postupka počinje danom podnošenja tužbe sudu (a ne danom dostave tužbe tuženik= u). Ako su u nekim drugim odredbama pravni učinci povezani s trajanjem sudskog postupka (npr čl. 72. st. 2.), primjenjuje se čl. 4.

 

St. 5.:

 

Ova odredba štiti tužitelje koji često nemaju iskustva s pravnim poslovima od prekoračenja roka za predaju tužbe (čl. 17.) uzrokovanog time što su tužbu poslali krivome upravnome sudu ili javnopravnome tijelu koje je odluči= valo u pobijanom upravnom postupanju. Ako se to dogodi, smatra se da je tuž= ba podnesena u propisanome roku, tako dugo dok je krivom upravnom sudu ili javnopravnome tijelu predana u roku.

 

St. 5. ujedno olakšava pristup sudovima tužiteljima koji žive u inozemstvu. Poštanske usluge iz drug= ih zemalja nisu uvijek pouzdane i često traju dugo. Stoga se smatra da je tužba podnesena u propisanom roku i ako je u roku predana hrvatskome konzulatu. Pojam "konzulati" obuhvaća veleposlanstva i druge konzulate.

 

Tijela navedena u st. 5. koja prime takvu tužbu, moraju je bez odgode proslijediti  nadležnom upravnom sudu. Takve slučajeve treba razlikovati od ustupanja predmeta predviđenoga čl. 8. ili 9.

 

St. 5. ne propisuje kako se tužba može predati nekome od tijela navedenih u st. 5. Stoga se ona može predati pisanim putem ili faksom, kao što to predviđa st. 2. ili – ako je tako predviđeno pravilima koja uređuju podnoš= enje zahtjeva tim tijelima – i usmenim putem pred službenikom koji će zahtjev zabilježiti u pisanome zapisniku.

 

 

Članak&nb= sp;32.    Tužbe iz inozemstv= a

 

St. 1.:

 

Poput čl. 1= 46. st. 1. ZPP-a, st. 1. određuje da stranka koja nema sjedište, prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj prilikom podnošenja tužbe mora imenovati punomoćnika koji ima sjedište ili prebivalište u Republici Hrvatskoj za primanje sudsk= ih pismena. 

 

St. 2.:

 

Prema trenutačnoj sudskoj praksi Upravnoga suda Republike Hrvatske, tužba iz inozemstva odmah se odbacuje ako tužitelj nije imenovao punomoćnika koji živi u Republici Hrvatskoj za primanje sudskih pismena.

 

Zbog rokova za predaju tužbe (čl. 17.), ovakvo rješenje ne odgovara upravnosudskome postupku. Za razliku od rokova u parničnome postupku, = ovi rokovi za predaju tužbe onemogućavaju uspješno ponavljanje tužbe koja je odbačena zbog formalnih razloga. Teško je zamisliti da bi se ponovna tužba mogla podnijeti u roku od 30 dana kao što je to propisano člankom 17. Stoga st. 2. propisuje da ako tužitelj ne postupi sukladno odredbi iz stavka 1., sud ga treba upozor= iti na taj propust i odrediti rok za imenovanje punomoćnika za primanje pismena. Ako tužitelj ne postupi po traženju suda u danome roku, = sud može odlučiti hoće li tužbu odbaciti kao nedopušte= nu ili će postupiti sukladno čl. 51. st. 2.

 

Rok koji će sud odrediti mora biti razuman. Treba uzeti u obzir činjenicu da tužitelj živi u inozemstvu i da možda ne poznaje nikoga u Hrvatskoj a da mora naći nekoga tko će primati njegova pismena. Zbog takvih okolnosti, prikladan bi bio rok od najmanje 45 dana.

 

Članak 33= .    Sadržaj tužbe=

 

St. 1.:

 

St. 1. određuje obvezni sadržaj tužbe. Ako navedeni zahtjevi nisu ispunjeni, slijedom st. 3. sud mora obavijestiti tužitelja o nedostacima tužbe i odrediti mu rok da ih otkloni. Ako tužitelj nedostatke ne otkloni u ostavljenome roku, tu= 82;ba se smatra povučenom (st. 4.).

 

Rok koji će sud odred= iti mora biti razuman. Treba uzeti u obzir činjenicu da mnogi tužitel= ji nemaju iskustva s pravnim poslovima te da moraju zatražiti pomoć drugih osoba.

 

Ako tužbu podnosi tužiteljev zastupni= k, taj zastupnik tužbu mora i potpisati. U tom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na zastupnike i punomoćnike.

 

Ako se tuž= ba predaje faksom, dovoljno je da dokument koji se šalje faksom bude potpisan.

 

 

St. 2.:

 

St. 2. sadr&= 2;i dodatne zahtjeve, no oni nisu obvezatni. Ako tužitelj ne ispuni te zahtjeve, sud ne smije postupiti sukladno st. 3. i 4. i ne smije odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

 

Članak 34.&= nbsp;   Dostava tužbe

 

St. 1.:

 

St. 1. propisuje obvezu suda da dostavi tužbu svim strankama. Iznimka je moguća samo ako je tužba očigledno nedopušte= na. Ta iznimka ne oslobađa sud obveze da omogući saslušanje (= 69;l. 35.), odnosno da obavijesti tužitelja o vjerojatnoj nedopuštenosti tužbe i omogući mu da reagira, odnosno da povuče tužbu. Iznimka samo oslobađa sud obveze da dostavi tužbu drugim strankam= a.

 

Iznimka iz st. 1. primjenjuje se samo ako je tužba "očigledno nedopuštena". Taj uvjet  nije zadovoljen ako postoji samo o= snovana sumnja da tužba nije dopuštena, ili ako je tek potrebno utvrditi = je li tužba dopuštena ili nije. U takvim slučajevima, tužb= a se mora dostaviti svim strankama.

 

Tužba nije dopuštena ako nisu ispunjeni formalni uvjeti za podnošenje tužbe.

 

Primjeri:

&nb= sp;

- tužitelj nema aktivnu legitimaciju (čl. 1= 4.),

33. st. 1.

 

Slučaj u k= ojem je tužba predana sudu koji nije nadležan ne pripada ovoj kategori= ji već se u tom slučaju primjenjuju čl. 9. do 11.

 

Članak 35.    Pravo na saslušanj= e

 

Svrha ove odredbe jest da se osigura poštivanje prava na pravično suđenje (čl. 3. st. 1.). Pravo na saslušanje zahtjeva da se stranci dade prili= ka da iznese svoje mišljen= je o svim odlučnim činjenicama i dokazima te o odlučnim pravnim pitanjima u predmetu prije nego što sud donese odluku (presudu ili rješenje, čl. 58.). Ako stranka tu priliku ne iskoristi, sud unatoč tome može donijeti odluku (usp. i čl. 47. st. 2.).

 

Kad je riječ o materijalno-pravnim pitanjima ili o izvođenju dokaza, stranke se obično saslušavaju na usmenoj raspravi (čl. 45. st. 1.) ili prip= remnom ročištu (čl. 39. st. 1. druga rečenica, točka 1.). Međ= utim, saslušanje stranaka ne mora se nužno odvijati tijekom sudske rasprave. To ne bi bilo učinkovito. Stoga se u mnogim slučajevima= , a osobito kad je riječ o dopuštenosti tužbe ili o postupovnim stvarima (npr. dodjeljivanju predmeta sucu pojedincu, čl. 5. st. 2., ili prekidu postupka, čl. 56.), stranke saslušavaju u pisanom obliku: sud u p= ismu obavještava stranke o svom shvaćanju/namjerama i određuje im= rok za iznošenje njihovoga mišljenja.

 

U svakom slučaju, odluke kojima se zaključuje postupak obuhvaćene su ovim člankom. Is= to vrijedi i za rješenja kojima se ne zaključuje postupak, već = se odnose na postupovna pitanja koja su povezana s pravima ili pravnim interes= ima neke stranke, npr. rješenja o ustupanju predmeta drugome sudu (čl= . 9. i 10.), rješenja o prosljeđivanju predmeta Ustavnome sudu (č= l. 11.), rješenja o izricanju novčane kazne (čl. 48. st. 1.) ili rješenja o pristupu spisima (čl. 42.). Samo odluke koje se odnose isključivo na tijek postupka i koje posve sigurno ne mogu imati negati= van učinak na prava ili pravne interese stranaka nisu obuhvaćene ovim člankom.

 

Pravo na saslušanje podrazumijeva i da je sadržaj svih poruka koje razmjenjuju sud i jedna= od stranaka (npr. upute iz čl. 33. st. 3. ili savjeti iz čl. 38.) objelodanjen i s= vim drugim strankama (usp. komentare na čl. 3. st. 1.).

 

Uz opće odredbe o pravu = na saslušanje sadržane u ovome članku, posebne odredbe mogu se naći u nekoliko drugih članaka ovoga zakona (npr. čl. 46. st. 1. druga rečenica, čl. 50. st. 2., čl. 51. st. 2. treća rečenica, čl. 64. st. 1. druga rečenica).

 

Članak 36.    Utvrđivanje činjeničnog stanja po službenoj dužnosti

 

U načelu, sud ima obvezu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su relevantne za postupak. Međutim, stranke su obvezatne pomoći sudu u izvršavanju te zadaće, budući da u većini slučajeva stranke same pozna= ju sve odlučne činjenice i dokazna sredstva. Ako stranka ne iznese činjenice i okolnosti koje pripadaju njezinoj osobnoj sferi ili znanju, sud nema obvezu provesti predmetno izvođenje dokaza, osim ako sudu nij= e očigledno da postoje takve činjenice i okolnosti koje su relevantne za donoš= ;ene odluke.

 

Sud mora po službenoj dužnosti utvrditi činjenice. Isto vrijedi i za pitanje treba li izvoditi dokaze, i ako treba, kojim sredstvim= a. Kad je riječ o dokaznim sredstvima i daljnjem uređenju dokaznoga postupka, primjenjuju se čl. 219. do 276. ZPP-a (čl. 50. st. 4.). 

 

Čl. 36. predstavlja jednu od glavnih razlika između upravnosudskoga postupka i parničnoga postupka. U parničnim postupcima, stranke su obvezatne iznijeti odlučne činjenice i dok= azna sredstva.

 

Članak&nb= sp;37.    Obvezujući uč= inak tužbenog zahtjeva

  &nbs= p;        

S jedne strane, ovaj članak sadrži načelo ne ultra petita prema kojemu sud tužitelju ne može dati više nego što tužitelj traži.

 

S druge strane, članak propisuje i da sud nije vezan formulacijom tužbenoga zahtjeva već treba utvrditi "stvarno" značenje toga zahtjeva i na odgovarajući ga način protumačiti. Taj je postupak usko povezan s čl. 38.: postoje li ikakve sumnje o tome je li u tužbenom zahtjevu iskazan "stvarni&q= uot; tužiteljev cilj, sud o tome treba razgovarati s tužiteljem i R= 11; ako je potrebno – pomoći mu da ponovno sroči svoj zahtjev.<= o:p>

 

Članak 38.    Pomoć neukoj stran= ci

 

Ova odredba nastoji ispuniti nekoliko ciljeva:

 

- zaštita stranaka: nedostatna znanja u područja prava ne bi smjela imati presudnu ulogu za ishod sudskoga postupka

 

- ravnopravnost: za razliku od javnopravnih tijela, većina tužitelja koji podnose tužbe protiv upravnoga postupanja nemaju iskustva u pravnim poslovima

 

- ubrzavanje postupka: sudski naputci omogućavaju strankama da pod= uzmu sve korake koji im nedostaju a koji su nužni kako bi sud mogao odlučiti u predmetu

 

Čl. 38. primjenjuje se na sve stranke, uključujući javnopravna tijela. Međutim, ova odredba posebno je važna za fizičke osobe koje ne zastupa odvjetnik.

 

Sud unatoč svojoj obvezi da pruži pomoć stranci, mora os= tati nepristran i ne smije pogodovati niti jednoj od njih. Kako bi se spriječila bilo kakva sumnja u nepristranost suda, sve stranke moraju = biti obaviještene o svim sudskim naputcima koje sud daje jednoj stranki.

 

Članak 39.    Pripremanje glavne rasp= rave

 

Kako bi se postupak vodio što je učinkovitije i brže moguće, sud treba nastojati o sporu odlučiti na temelju samo jedne usmene rasprave. Kako bi se taj cilj postigao, glavna rasprava treba se na odgovarajući način pripremiti. U tu svrhu čl. 39. nudi nekol= iko "alata" koje sud može primijeniti, ovisno o okolnostima u da= nom predmetu.

 

Čini se da su pripremna ročišta (st. 1. točka 1.) posebno učinkovita za prikupljanje potrebnih informacija i izjava prije glavne rasprave. Štoviše, takva pripremna ročišta obično predstavljaju i dobru priliku za rješavanje spora mirnim putem.

 

Kako bi se glavna rasprava pripremila na odgovarajući način, = suci obvezno trebaju raditi na spisu od trenutka podnošenja tužbe, kak= o bi strankama dali nužne naputke (čl. 38.) u početnoj fazi postu= pka.

   =

Članak 40.    Odluke suca izvjestitel= ja

 

Kako bi se postupak ubrzao i kako bi se vijeće rasteretilo od donošenja manje važnih odluka, sudac izvjestitelj mora donijeti o= dluke navedene u ovome članku kao sudac pojedinac. Odluka iz čl. 5. st. 2. nije potreb= na.

 

Nakon početka glavne rasprave, sve odluke donosi vijeće (ako predmet nije dodijeljen sucu pojedincu u skladu s čl. 5. st. 2.), jer tada = je vijeće već upoznato s predmetom.

Članak 41.    Obveza prosljeđiva= nja dokumenata i spisa i dostave informacija

 

St. 1., prava rečenica:

 

Budući da upravni sud mora po službenoj dužnosti utvrditi sve odlučne činjenice, važno je da sva tijela javne vlasti a ne samo javnopravno tijelo koje je stranka u postupku imaju obvezu podnijeti sve sp= ise, sve dokumente i sve informacije za koje sud smatra da su mu nužni kako= bi odlučio o tužbi.

 

St. 1., druga rečenica:

 

Cilj ove obveze javnopravnih tijela da navedu sve dijelove dokumenta ili spisa i sve informacije koje bi po njihovom mišljenju trebali biti proglašeni tajnom jest da se pomogne sudu da odluči za koje ć= ;e dijelove spisa uskratiti pristup spisu (čl. 42. st. 3.). 

 

St. 2.:

 

St. 2. sudu pruža potrebna sredstva za provedbu obveza iz st. 1. Ako sud u primjeni tih sredstava ne bude uspješan (npr. ako su spisi izgubljeni ili uništeni), sud mora pokušati do relevantnih informacija doći= na neki drugi način. Ako sud više nema a raspolaganju niti jedan način izvođenja dokaza, odluku mora donijeti sukladno načeli= ma tereta dokazivanja.

 

Protiv rješ= ;enja o pozivu na sud (točka 1) i izricanju=   novčane kazne (točka 2.) može se uložiti ža= lba (čl. 81.). Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni odgađa pravne učinke (čl. 82. st. 2. ). Nakon što rješenje postane pravomoćno, izvršenje kazne provodi se sukladno čl. = 107, i dalje.

 

Članak 42.    Pristup spisima

 

St. 1., druga rečenica:

 

Odvajanje nacrta sudskih odluka i sličnih tekstova od služben= oga sudskoga spisa i njihovo izuzimanje od pristupa stranaka spisima nužno= je kako bi se osigurala odgovarajuća priprema odluke. U suprotnome sud ne= bi mogao na nepristrani način pripremiti odluku.

 

St. 2.

 

Kako bi se zaštitila povjerljivost vijećanja, zapisnik o vijećanju i glasovanju (čl. 61. st. 2.) izuzet je od pristupa spisima= . 

 

St. 3.:

 

Sva javnopravna tijela dužna su dostaviti sve svoje spise koji= se odnose na pojedini predmet (čl. 41. st. 1. prava rečenica), ali mogu navesti one dijelove spisa koji bi zbog zaštite javnog interesa, inter= esa trećih osoba ili tužitelja trebali biti izuzeti od pristupa spisi= ma, ili bi u skladu s drugim propisima (npr. čl. 20. st. 2. Zakona o tajnosti podataka ili Zakon= u o zaštiti osobnih podataka) trebali biti proglašeni tajnom (čl= . 41. st. 1. druga rečenica). Međutim, odluku o tome hoće li spisi biti izuzeti= od pristupa spisima ne donosi javnopravno tijelo nego sud. <= /p>

 

Pristup sudskim spisima usko = je povezan s pravom na saslušanje (čl. 35.). Spisi kojima je uskraćen pristup ne smiju se upotrijebiti za donošenje sudske odl= uke na štetu bilo koje stranke.

 

St. 4. i 5.:

 

St. 4. i 5. uređuju postupak odlučivanja o pristupu spisi= ma. St. 4. se primjenjuje ako predmet nije dodijeljen sucu pojedincu (čl. = 5. st. 2.), a st. 5. = ako je predmet dodijeljen sucu pojedincu. Protiv rješenja o pristupu spisima može se uložiti žalba protiv tog rješenje (čl. 81. st. 1.) Ta ž= ;alba ima odgodni učinak (st. 4. treća rečenica i st. 5. treća rečenica).=

 

Članak 43.    Podnesci i prijedlozi podneseni izvan roka

 

Ove odredbe omogućavaju upravnome sudu da ubrza postupak odre&= #273;ivanjem rokova strankama za podnošenje izjava ili podnesaka. Ako stranka ne poštuje rok, sud može (st. 3.) odbaciti predmetnu izjavu ili podnesak. Rok mora biti prikladan u odnosu na radnju koju stranka treba poduzeti.

 

St. 2. točka 3. odnosi se samo na one dokumente, elektroničke dokumente i ostale materijalne dokaze za koje stranka ne smije uskratiti njihovo podnošenje. Dakako, stranka nije obvezna podni= jeti niti jedan dokument, elektronički dokument ni ostali materijalni dokaz= ako bi to bilo nezakonito.

 

Odbacivanje izjava ili dokaznih sredstava iz st. 3. dopušteno = je samo ako su ispunjena sva tri uvjeta (kašnjenje, nepostojanje opravdan= ih razloga, uputa o posljedicama). Međutim, u tom slučaju sud ne mora odbaciti izjave i podneske dostavljene nakon roka – odluku o tome sud može donijeti po svojoj slobodnoj ocjeni.

 

"Produljenje postupka" (st. 3. točka 1.) znači odgađanje donošenja odluke o tužbi, odnosno odluke kojom se zaključuje sudski spor. Postupak bi bio produljen u smislu st. 3. točke 1. kad bi prihvaćanje izjava ili dokaznih sredstava podnese= nih nakon roka dovelo do produljenja kakvoga ne bi bilo u slučaju da su zakašnjele izjave ili dokazna sredstva odbačeni (npr. ako je potr= ebna dodatna usmena rasprava), tako dugo dok produljenje nije zanemarivo. Primjer zanemarivoga produljenja je produljenje same usmene rasprave (npr. zbog saslušanja svjedoka koji je nazočan u zgradi suda). Ako sud završi nekoliko rasprava u istome danu, mora predvidjeti dovoljno vrem= ena za nepredviđene okolnosti, poput saslušanja svjedoka koji je nazočan u zgradi suda. St. 3. točka 1. ne primjenjuje se ako se odluka o predmetu nije mogla donijeti zbog drugih razloga, npr. ako sud mora izvesti dokaze zbog izjava ili dokaznih sredstava koja su podnesena u roku.=

 

St. 3. točka 2. ("opravdani razlozi") primjenjuje se= i ako je zahtjev suda iz st. 1. ili 2. bio nejasan ili dvosmislen.

 

 

 

 

Članak&nb= sp;44.    Preinaka tužbe

 

Čl. 190= . st. 2. ZPP-a omogućava preinaku tužbe uz pristanak tuženika, ali= i ako sud smatra da je takva preinaka svrsishodna.

 

Pristanak se ne mora eksplicitno iskazati, dovoljno je da se podrazumijeva, npr. ako tuženik bilo usmeno ili u pisanom obliku raspravlja o glavnoj stvari sadržanoj u preinačenoj tužbi a = da nije prigovorio preinaci.

 

Članak 45.    Načelo javne usmen= e rasprave

 

St. 1.:

 

U načelu, prvostupanjski sud odlučuje temeljem javne usme= ne rasprave (načelo obavezne javne usmene rasprave, usp. čl. 3. st. 2.). To je nu&= #382;no zbog čl. 6. EKLJP. Rezerva koju je Republika Hrvatska izjavila u odnos= u na primjenu čl. 6. EKLJP odnosi se samo na zakone koji su već bili na snazi u trenutku kad je Hrvatska ratificirala Europsku konvenciju (1997.). =

 

Iznimke od ovoga pravila dopuštene su samo ako je to izrijekom navedeno u Zakonu o upravnosudskom postupku:

 

- ako obje stranke unaprijed pristanu na odluku bez održavanja usmene rasprave (st. 2.),

 

- ako sud odlučuje rješenjem (st. 3.), =

 

- ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 46. (usp. komentare uz č= l. 46.)

 

Te su iznimke u skladu s čl. 6. EKLJP.

 

Kad je riječ o isključenju javnosti, na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 307. do 309. ZPP-a (druga rečenica).

 

St. 2.:

 

Pristanak na donošenje odluke bez održavanja usmene rasprave mora se izrijekom dati. Ako stranka ne odgovori na odgovarajući zahtjev suda, onda nije = dala pristanak u smislu st. 2.

 

Članak 46.    Presuda bez održav= anja javne usmene rasprave bez pristanka stranaka

 

St. 1.:

 

Cilj ove odredb= e je pojednostavljenje i ubrzanje postupka u predmetima koji po mišljenju s= uda po svojoj činjeničnoj i pravnoj prirodi nisu posebno složeni, posebice u rutinskim predmetima u kojima se odlučuje o pravnim pitanji= ma o kojima je već odlučeno u prethodnim presudama ili se o njima može lako odlučiti na temelju teksta zakona, npr. ako je oči= to da je prekoračen rok za podnošenje tužbe (čl. 17.).

 

U takvim predme= tima sud može donijeti presudu bez održavanja javne usmene rasprave čak i bez pristanka stranaka. Međutim, stranke se moraju unaprijed obavijestiti u pisanom obliku (usp. komentare uz čl. 35.) da sud namje= rava tako postupiti. Ako stranka prigovori takvoj namjeri suda, sud može odlučiti hoće li uvažiti taj prigovor i nastaviti u skladu s= čl. 45. st. 1. ili će nastaviti onako kako je najavio.

 

Čl. 46. primjenjuje= se na prvostupanjske postupke, neovisno o tome vode li se ti postupci pred prvost= upanjskim sudom ili pred Vrhovnim upravnim sudom (usp. čl. 8. st. 2.). Čl 4= 6. ne primjenjuje se na žalbene postupke (čl. 78. st. 1.)

&n= bsp;

St. 2.:

 

Ako je presuda donesena temeljem čl. 46., stranke mogu odlučiti hoće li podnijeti dopušteni pravni lijek ili će zatražiti održavanje javne usmene rasprave pred sudom koji je donio osporavanu presudu. Dakako, to se odnosi samo na stranku na čiju je (djelomič= ;nu) štetu presuda donesena.

 

Zbog prethodno navedenoga izbora koji se strankama ostavlja, čl. 46. ne predstavlja k= ršenje čl. 6. EKLJP. Ako stranka odluči podnijeti dopušteni pravni lijek, time se odriče prava na javnu usmenu raspravu.

 

St. 3. i 4.:

 

Ako je zahtjev = za održavanje rasprave podnesen u roku (st. 2.), smatra se da presuda iz = st. 1. nije donesena. Sud temeljem usmene rasprave mora donijeti novu presudu. = Međutim, st. 4. omogućava sudu da se pozove na svoju presudu iz st. 1. do one m= jere do koje ostaje pri obrazloženju te presude.

 

Članak 47.    Poziv na raspravu<= /o:p>

 

St. 1.:

 

Prva rečen= ica primjenjuje se samo ako predmet nije dodijeljen sucu pojedincu (čl. 5. st. 2.). Ako je pr= edmet dodijeljen sucu pojedincu, sudac pojedinac određuje ročište i poziva stranke na raspravu umjesto predsjednika vijeća (usp. komentare= uz čl. 5.

st. 2.).

 

Svrha roka iz d= ruge rečenice jest da se strankama dâ dovoljno vremena da se pripreme= za usmenu raspravu. Budući da je to bio razlog za donošenje ove odre= dbe, rok se uz pristanak svih stranaka može i skratiti. <= /p>

Treća rečenica omogućava skraćivanje roka u hitnim slučajevim= a. Međutim, i u tom slučaju potrebno je osigurati da stranke imaju dovoljno vremena da se pripreme za raspravu.

 

Na zahtjev stra= nke ili suda podnesenog po službenoj dužnosti, sud mora odgoditi rasp= ravu ako za to postoji opravdani razlog (čl. 114. ZUSP-a, čl. 116. ZPP= -a). Takav opravdani razlog posebice se mora prihvatiti ako je stranka spriječena u dolasku na raspravu i to ne svojom greškom, npr. u slučaju bolesti ili ako je ugovorila putovanje prije primitka sudskoga poziva. Isto vrijedi i ako odvjetnik ili drugi zastupnik stranke ne mož= ;e prisustvovati raspravi i to ne svojom greškom, npr. ako odvjetnik mora= u isto vrijeme zastupati drugoga klijenta pred sudom, a poziv za to drugo ročište izdan je prije. Prilikom donošenja odluke o odgodi rasprave treba se voditi za načelom zaštite prava stranke na saslušanje tijekom usmene rasprave.

 

St. 2.:

 

Ova odredba (neizravno) propisuje da sud može donijeti odluku o predmetu čak i ako jedna ili više stranaka ne dođe na usmenu raspravu. Međutim, to je moguće samo ako su stranke o toj mogućnosti na odgovarajući način obaviještene.

 

Ako stranka na raspravu nije došla zbog opravdan= og razloga, može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje (&= #269;l. 26. st. 1. ZUSP-a, čl. 117. i dalje ZPP-a).

 

St. 3.:

 

Ova odredba ima dva cilja: da sudu omogući da do= nese odluku u predmetu temeljem samo jedne usmene rasprave i da olakša rješavanje sporova bez presude (čl. 51., 52. i 54.). Za obje je namjene često korisno da javnopravno tijelo predstavlja osoba koja raspolaže posebnim znanjima, npr. neki tehnički stručnjak u predmetima koji se odnose na urbanizam ili liječnik u predmetima koji = se odnose na zdravstveno osiguranje.

 

Ovaj sudski zahtjev nije ovršan. Čl. 48. ko= ji omogućava izricanje novčane kazne ovdje se ne primjenjuje. Međutim, ako neispunjavanje zahtjeva suda izazove dodatne troškov= e, npr. zbog odgode usmene rasprave ili zbog potrebe da se sasluša vanjski vještak, te će troškove snositi javnopravno tijelo (čl.= 101.  ZUSP-a, čl. 156. st. 1. i 2. ZP= P).

 

Članak 48.    Obvezni osobni dolazak<= o:p>

 

Ova se odredba odnosi na slučajeve u kojima sud smatra da je osobno pristupanje stranaka sudu nužno za utvrđivanje činjenica u predmetu, osobito za stjecanje uvida u osobne okolnosti ko= je su relevantne za donošenje odluke. Osobni dolazak stranke u mnogim je predmetima ključan za rješavanje spora bez presude (čl. 51.,= 52. i 54.).

 

Rješenje o izricanju novčane kazne mož= e se osporiti žalbom (čl. 81.). Žalba ima odgodni učinak (&#= 269;l. 82. st. 2.). Nakon što rješenje postane pravomoćno, ovrha novča= ne kazne može se provesti sukladno čl. 107. i dalje.

 

Članak 49.    Postupak na raspravi

 

Čl. 49. pruža osnovni okvir za tijek usmene rasprave. St.= 1. i 5. slični su čl. 36. ZUS-a, a st. 2. do 4. sadrže dodatne odredbe. Cilj ovih odredbi jest strukturiranje usmene rasprave čime se= osigurava zaštita prava stranaka na saslušanje (čl. 35.).

 

St. 1.:

 

Prva rečen= ica primjenjuje se samo ako predmet n= ije dodijeljen sucu pojedincu (čl. 5. st. 2.). Ako je predmet dodijeljen sucu pojedincu, sudac pojedinac djeluje umjesto predsjednika vijeća (usp. k= omentare uz čl. 5. st. 2.).

 

 

St. 2.:

 

Svrha iznošenja sažetka sadržaja spora jest da se strankama dade mogućnost da provjere je li sud previdio neke činjenice ili stavove i je li nešto krivo shvatio. Ako stranke na= to pristanu, ovaj se korak u postupku može preskočiti.

 

St. 3.:

 

Rasprava o činjeničnim i pravnim aspektima predmeta (prva rečenica) mora se prilagoditi okolnostima u predmetu i mora se usredotočiti na glavna pravna pitanja. Zadaća je predsjednika vijeća da pronađe odgovarajuću ravnotežu između prilike koju stranke imaju da iznesu svoja osobna gledišta i zahtjeva = da postupak bude usredotočen i učinkovit. To znači da stranka ne može neograničeno iznositi svoje stavove. Predsjednik vijeća može iskoristiti svoje pravo na održavanje reda u sudnici kako bi ograničio iznošenje stavova pojedine stranke, u iznimnim (rijetki= m) slučajevima čak i izricanjem novčanih kazni (čl. 114. ZUSP-a, čl. 318. ZPP-a).

 

Predsjednik vijeća trebao bi uvijek imati na umu da je javna usmena rasprava silno važna za stjecanje povjerenja javnosti u nač= ;in na koji upravni sudovi provode vladavinu prava, ali i za osiguravanje ozračja tijekom rasprave koje će povećati izglede za rješavanje spora mirnim putem (čl. 54.). Stoga bi predsjednik vijeća u pravilu trebao strankama dati priliku da same iznesu svoje stavove, čak i kad imaju zastupnika. Nadalje, sud bi se trebao potrudi= ti doznati koji to interesi stoje iza formalne teme spora kako bi se iznaš= ;lo rješenje kojim bi se čak mogli izbjeći daljnji sporovi u budućnosti.

 

Kad je riječ o dopuštenosti pitanja (treća rečenica), najvažnija je relevantnost toga pitanja za spor o kojem treba donijeti odluku. Sud mora spriječiti i da pitanjem ili moguć= ;im odgovorom budu povrijeđena nečija prava.

 

St. 4.:

 

Sud bi u pravilu trebao donijeti odluku o sporu temeljem samo jedno= ga ročišta za glavnu raspravu (čl. 39. st. 1). Međ= utim, tijekom rasprave mogu se pojaviti neke nove okolnosti ili aspekti koji, zbog obveze suda da po službenoj dužnosti utvrdi činjenice i zbog prava stranaka na saslušanje, traže novo ročište za gla= vnu raspravu. U tom slučaju, sud mora odgoditi glavnu raspravu ili, ako se= o tom pitanju najprije mora raspraviti u sklopu vijećanja (čl. 61.)= , mora ponovno otvoriti raspravu.

 

Ako stranka nakon zaključenja glavne rasprave a prije donošenja presude podnese dodatne pisane podneske (čl. 62. st. 2. i 3.), od= luka suda o ponovnom otvaranju rasprave ovisit će o tome sadrže li ti podnesci nove činjenične ili pravne aspekte koji su relevantni za donošenje odluke u dotičnom predmetu i jesu li ti podnesci nedopušteni prema čl. 43.

 

Članak 50.    Izvođenje dokaza

 

Čl. 50. ne propisuje da sud mora početi = od početka utvrđivati činjenice. Naprotiv,

čl. 50. omogućava sudu da iskoristi one činjenice koje je već utvrdilo javnopravno tijelo tako dugo dok ih sud prihvaća kao vlastite, npr., između ostaloga, u slučajev= ima da određene činjenice stranke ne osporavaju i da nisu suprotne sadržaju spisa, ili u slučajevima u kojima dokazi koje je prikupi= lo javnopravno tijelo predstavljaju dostatan temelj za donošenje sudske odluke.<= /o:p>

 

U onoj mjeri u kojoj odlučne činje= nice nisu dovoljno jasne na temelju spisa, sud te činjenice mora sam utvrdi= ti i – ako je potrebno – izvesti odgovarajuće dokaze.

 

St. 1.:

 

U načelu dokaze trebaju izvoditi svi suci koji će zajednički odlučiti o sporu kako b= i se osiguralo da svi oni izravno steknu dojam o dokaznome sredstvu. Međuti= m, to ne isključuje mogućnost da tijekom pripreme glavne rasprave (&= #269;l. 39.) dokaze izvodi jedan član sudskog vijeća ili sudac nekog drug= og suca (st. 1., druga rečenica).

 

St. 2.:

 

St. 2. naglašava pravo na saslušanje (čl. 35.) tijekom postupka izvođenja dokaza i osigurava da stranke budu na odgovarajući način obaviještene= . Međutim, ako stranka ne dođe na usmeno ročište a da prije toga nije zatražila odgodu zbog opravdanih razloga, sud može unatoč to= me odlučiti temeljem rezultata usmene rasprave, uključujući i dokaze koji su izvedeni na tom ročištu.

 

St. 3.:

 

Iako bi svjedoke i vješt= ake bilo dobro pozvati na usmeno ročište dovoljno unaprijed, rok iz &= #269;l. 47. st. 1. druga rečenica ne odnosi se na pozivanje svjedoka i vještaka. U nekim je slučajevima potrebno svjedoke i vještake pozvati u kratk= ome roku kako bi se izbjegla kašnjenja u postupku, a to ne utječe na prava stranaka niti na prava svjedoka ili vještaka.<= /p>

 

St. 4.:

 

Čl. 50. sadrži samo osnovna pravila za izvođenje dokaza. Za sve pojedinosti st. 4. upućuje na čl. 219. do 276. ZPP-a.

 

Članak 51.    Povlačenje tuž= ;be

 

St. 1.:

 

Čl. 28. ZU= S-a propisuje da se tužba može povući sve do otpreme sudske odlu= ke. Ovo pravilo ne odgovara dvostupanjskom sustavu. Stoga st. 1. određuje = da se tužba može povući sve do trenutka kad odluka suda postane pravomoćna. To znači da se tužba može povući č= ;ak i tijekom drugostupanjskoga postupka. U slučaju da nije podnesena žalba protiv prvostupanjske presude, tužba se može povuć= ;i sve do isteka roka iz čl. 77. st. 2. prva rečenica. Ako se tužba povlači nakon donošenja presude, presuda postaje nevažeć= ;a. Kako bi sve bilo jasno, sud bi u rješenje iz st. 3. trebao uključ= iti i izjavu o povlačenju tužbe.

 

St. 2.:

 

Osnovna ideja o= ve odredbe jest da tužitelj mora pokazati svoje zanimanje za nastavak postupka po tužbi, i to izvršavanjem obveze da surađuje tije= kom postupka. Sud može najprije neslužbeno podsjetiti tužitelja = na tu njegovu obvezu, čak i nekoliko puta. Nakon tog neslužbenog kor= aka, odredba st. 2. omogućava sudu da zatraži od tužitelja da na odgovarajući način pridonese postupku i da od tužitelja zatraži neko postupanje. Takvo se traženje može odnositi sam= o na postupanja koja pripadaju tužiteljevoj "sferi suradnje". Traženje mora biti dovoljno precizno sročeno, kako bi tužite= lj razumio što se točno od njega traži. Sud od tužitelja može zatražiti samo postupanje koje je nužno kako bi se pred= met zaključio. St. 2. ne oslobađa upravni sud obveze da sam utvrdi činjenice, tako dugo dok je to moguće ostvariti bez suradnje tužitelja (vidi i  č= l. 43. st. 3. druga rečenica). Ako traženje ne ispunjava sve ove uvjete, pravni učinci iz druge rečenice se ne primjenjuju, odnosno ne smije se pretpostaviti da je tužba povučena.

 

Ako tužitelj ne ispuni traženje suda, ali na drugi na= 9;in pokaže svoje zanimanje za nastavak postupka po tužbi, takođe= r se ne može pretpostaviti da je tužba povučena. Dakle, dovoljno = je da tužitelj odgovori na traženje na način koji jasno pokazuj= e da želi da se postupak po tužbi nastavi.

 

Pravne posljedice druge rečenice primjenjuju se samo ako je sud isto traženje ponovio najmanje dva puta i svaki put odredio i rok za izvršenje traženja. Kako bi se osiguralo da traženja dođ= ;u do tužitelja, sudski se nalozi moraju dostaviti. Posljednji nalog treba sadržavati upozorenje iz treće rečenice. Ako to upozorenje izostane, pravne posljedice iz druge rečenice neće se primjenjiva= ti.

 

St. 3.:

 

Ova odredba odn= osi se i na st. 1. i na st. 2. Ako je tužbe povučena ili se smatra povučenom, sud mora rješenjem obustaviti postupak i odlučiti= o troškovima (prva rečenica). Protiv tog rješenja žalba n= ije dopuštena (čl. 81. st. 1.), ali se može pobiti zahtjevom u skladu s drugom rečenicom. Razlog za donošenje ovakve odredbe jest taj što će se postupak nastaviti pred sudom koji je donio rješen= je o obustavi postupka. Stoga je zahtjev iz druge rečenice dopušten i = ako Vrhovni upravni sud donese takvo rješenje. Na taj se način osigur= ava učinkovita pravna zaštita tužitelja.

 

St. 4.:

 

Ova odredba određuje moguće odluke o zahtjevu iz st. 3. druga rečenica te njihove posljedice. Ako sud ocjeni da je tužba povučena ili da se smatra povučenom, zahtjev će odbaciti presudom (prva rečenic= a). Pojam "presuda" podrazumijeva da sud mora donijeti odluku temeljem usmene rasprave (usp. čl. 45. st. 1. i 3.). Međutim, primjenjuju se čl. = 45. st. 2. i čl= . 46. Protiv presude prvostupanjskoga suda iz ovoga stavka može se podnijeti ž= alba prema čl. 77.

 

Ako sud ocijeni= da tužba nije povučena ili da se ne smatra povučenom, sud ukida rješenje o obustavi postupka i nastavlja s postupkom (st. 4. druga rečenica), kao da ukinuto rješenje nikada nije doneseno.

 

Članak 52.    Priznanje tužbenog zahtjeva

 

Ako u tijeku su= dskoga postupka javnopravno tijelo zauzme mišljenje da je tužiteljev zah= tjev opravdan, može priznati tužbeni zahtjev. U nekim slučajevima= to je prikladan način da se izbjegne da javnopravno tijelo snosi troškove (usp. komentare uz čl. 97. st. 2.). Međ= ;utim, priznanjem se spor okončava samo ako ga tužitelj prihvati. Ako tužitelj ne prihvati priznanje tužbenog zahtjeva, o sporu mora odlučiti sud. Ali u onoj mjeri u kojoj tuženik prizna tužbeni zahtjev, tužba postaje nedopuštena: tužitelj više nema opravdani pravni interes za sudsku odluku budući da postoji lakši način (prihvaćanje priznanja) da dobije ono što traži od suda.

 

Priznanje tužbenog zahtjeva mora biti dovoljno precizno, budući da je riječ o ovršnoj ispravi (čl. 108. točka 3.). U  načelu, priznanje bi trebalo sročiti kao izreku presude. Međutim, priznanje se ne mora uvijek izrijekom izjaviti. Ako javnopravno tijelo ispuni zahtjev tužitelja (n= pr. ako donese traženi upravni akt), to se može protumačiti kao faktično priznanje.

 

Ako tuženik pr= izna tužbeni zahtjev u cijelosti, sud mora rješenjem obustaviti postup= ak i odlučiti o troškovima (druga rečenica i čl. 51. st. 3.). Ako se priznanje odnosi samo na jedan dio tužbenoga zahtjeva, sud će rješenjem obustaviti postupak u tom dijelu i nastaviti postupak u dije= lu koji nije obuhvaćen priznanjem. Ako tužitelj nakon takvog djelomičnog priznanja povuče tužbu i u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, sud mora obustaviti postupak i u tom dijelu (č= l. 51. st. 3.).

 

Suglasnost treć= ;ih osoba (usp. čl. 22.) nije nužna kako bi se obustavio postupak nak= on priznanja tužbenog zahtjeva, budući da samo tužitelj i tuženik imaju pravo zaključiti postupak. S druge strane, priznanje nije obvezujuće za treće osobe, pa te treće osobe mogu podni= jeti tužbu protiv provedbe priznanja, ako bi predmetne radnje utjecale na n= jihova prava ili pravne interese. Stoga čl. 52. ne dovodi do stvaranja prazni= ne u pravnoj zaštiti trećih osoba.

 

Članak 53.    Izmjena i dopuna upravn= og akta

 

Činjenica da je protiv upravnoga akta podnesena tužba ne sprječava javnopravno tijelo da izmijeni i dopuni pobijani upravni akt ili da ga zamijeni drugim aktom u ko= rist tužitelja ili pak na njegovu štetu.

 

U slučaju izmjene i dopune upravnoga akta ili njegove zamjene drugim aktom u korist tužite= lja, sud će pozvati tužitelja (st. 1.) da izjavi prihvaća li novi upravni akt ili želi nastaviti s postupkom po tužbi i s kojim cil= jem. Taj nalog tužitelju treba dostaviti, budući da od njegove dostave počinje teći rok (čl. 24. st. 1.). Daljnji= tijek postupka ovisi o tužitelju:

 

- Ako tužitelj ne odgovori na traženje suda, na odgovarajući način se primjenjuje čl. 51. st 2. do 4. (st.= 2. prva rečenica).

 

- Ako tužitelj izjavi da ne želi nastaviti postupak, sud = mora rješenjem obustaviti postupak i odlučiti o troškovima (st. 2. druga rečenica).

 

- Ako tužitelj izjavi da ne prihvaća novi akt, postupak će se nastaviti (st. 2. treća rečenica). Međutim, zbog ekonomičnosti postupka, novi će akt u postupku zamijeniti stari <= /span>(st. 2. četvrta rečenica).

 

- Ako tužitelj izjavi da prihvaća novi akt ali želi nastaviti postupak u skladu s čl. 12. točkom 3., postupak će= se nastaviti (st. 2. treća rečenica).

 

U slučaju izmjena i dopuna upravnoga akta ili njegove zamjene novim aktom na štetu tužitelja, novi se akt automatski uključ= ;uje u postupak.

 

Članak 54.    Sudska nagodba

 

Sudski se spor može riješiti sudskom odlukom, povlačenjem tužbe, priznanjem tužbenog zahtjeva, ali i sporazumom koji strane postignu pr= ed sudom. Takav se sporazum može sklopiti na usmenoj raspravi, na priprem= nom ročištu (čl. 39. st. 1. druga rečenica, točka 1.), ili pisa= nim prihvaćanjem pisanoga prijedloga koji je iznio sud. Razlog za donošenje ovoga čl. 54. jest da se omogući rješavanje pokrenutog sudskog spora mirnim putem, a možebitno i rješavanje sukoba interesa koji je temelj sudskoga spora, te da se na taj način r= iješi ne samo aktualni spor već da se izbjegnu i budući sporovi međ= ;u strankama.

 

Što se ti&= #269;e postupovnih odredbi, samo tužitelj i tuženik moraju pristati na nagodbu, a ne treće osobe, budući da – kao što je ve&#= 263; rečeno (ups. komentare na čl. 52.) – samo tužitelj i tuženik imaju pravo zaključiti postupak. Međutim, sudska nag= odba nije samo postupovna mjera, već i upravni ugovor (dvostruka priroda sudske nagodbe). Stoga se čl. 130. i dalje ZUP-a primjenjuju i na suds= ke nagodbe. Prema čl. 131. st. 1. ZUP-a, za upravne ugovore koji imaju uči= nak na prava trećih osoba potrebno je da te osobe daju svoj pristanak. Ako= se takav ugovor sklopi bez pristanka trećih osoba, ugovor je ništav = (čl. 132. st. 1. ZUP-a). Stoga treće strane moraju pristati na sudsku nagodbu ako ta nagodba ima učinak na njihova prava.

 

Sud ima obvezu provjeriti je li neki sporazum prikladan i ako jest, može strankama iznijeti odgovarajuće prijedloge (st. 1.). Dakako, takvi prijedlozi mo= raju poštovati pravni poredak, inače bi postignuta nagodba bila ništava (čl. 132. st. 1. ZUP-a). Međutim, činjenična i pravna nesigurnost upućuju na razmatranje mogućnosti  postizanja mirnoga rješenja. Štoviše, u nagodbu se mogu uključiti prava i pravni interesi= koji su širi od pokrenutog sudskog spora.

 

Sudska nagodba = mora biti dovoljno precizna, budući da je riječ o ovršnoj ispravi=

(čl. 108. točka 4.). Poput priznanja tužbenoga zahtjeva, i nagodbu bi treba= lo sročiti kao izreku presude. Ako se nagodba odnosi na cijeli tužbe= ni zahtjev, sud mora rješenjem obustaviti postupak (st. 3. i čl.= 51. st. 3.). Odluka o troškovima nužna je samo ako nagodba ne sadrži odgovaraju= 63;u odredbu (usp. čl. 97. st. 3.). Ako se nagodba odnosi samo na dio tužbenoga zahtjeva, sud rješenjem obustavlja postupak u tome dijelu i nastavlja postupak u dij= elu koji nije obuhvaćen nagodbom.

 

Članak 55.    Mirenje

 

Tijekom posljed= njih godina mirenje se, kao posebna tehnika rješavanja sporova izvan ili un= utar sudskoga postupka, proširilo diljem svijeta. Pravo Europske unije također uređuje pitanje mirenja, iako s obzirom na ograničene zakonodavne ovlasti EU u ovome području, govori samo o prekogranič= ;nim sporovima u građanskim i trgovačkim predmetima. Prema Direktivi Europskoga parlamenta i Vijeća 2008/52/EC od 21. svibnja 2008. o pojed= inim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim predmetima, drža= ve članice obvezne su preuzeti odredbe te direktive u svoje nacionalno pr= avo do 21. svibnja 2011. Čl. 3. te direktive sadrži sljedeće definicije:

 

“Za potrebe ove dire= ktive primjenjivat će se sljedeće definicije:

(a) "Mirenje" je strukturirani postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem dvije ili vi= 53;e stranaka u sporu pokušavaju samostalno, na dobrovoljnoj bazi, posti= 63;i dogovor o rješavanju spora uz pomoć izmiritelja. Ovaj proces mogu započeti same stranke, može ga predložiti ili odrediti sud i= li može biti propisan zakonom države članice.=

 

To uključuje i mirenj= e koje provodi sudac koji nije odgovoran ni za kakve sudske postupke u sporu o koj= em se radi. Postupak isključuje pokušaje suda ili suca da postignu dogovor o sporu u okviru parnice.

 

(b) "Izmiritelj"= je treća osoba od koje je zatraženo da vodi postupak mirenja na učinkovit, nepristran i stručan način, bez obzira na naziv i= li zanimanje te treće osobe u državi članici i bez obzira na način na koji je ta treća osoba imenovana ili je od nje zatraženo da vodi postupak mirenja.”

 

Čak i ako = se obuhvat direktive ne može proširiti na upravnosudske postupke, Za= kon o upravnosudskom postupku trebao bi ponuditi tu mogućnost alternativnog rješavanja sporova. Dakako, mirenje neće i ne može zamijeniti redovni sudski postupak ili zaključenje sudskoga postupka donošen= jem sudske odluke. No u pojedinim predmetima (posebice onima s više od dvi= je stranke) koji tvore 10-20% neriješenih predmeta,  trebalo bi razmotriti mirenje kao m= ogući učinkoviti način postizanja održivoga rješenja spora.

 

Prema prethodno navedenim definicijama, mirenje možemo shvatiti kao povjerljiv postupak rješavanja sporova između stranaka na temelju dogovorenih rješenja koja stranke traže dobrovoljno i na vlastitu odgovornost, ali uz pomoć stručnoga izmiritelja koji je prošao odgovarajuću izobrazbu. Temeljno je načelo mirenja da izmiritelj = ne smije imati ovlasti za donošenje jednostrane odluke o sporu. Na prvi se pogled čini da taj uvjet dodatno komplicira ili čak i sprječ= ava preuzimanje uloge izmiritelja od strane sudaca. Međutim, ovom se uvjetu može udovoljiti unutarnjim poslovnikom suda u kojem će stajati da= je sudac izmiritelj isključen iz odlučivanja o predmetu ako mirenje = nije dovelo do rješenja spora.

aspekt vođenja postupka

sudski postupak&nbs= p;            &= nbsp; 

mirenje

 

predmet u središtu pozornosti

formalni tužbeni zahtjev

sukobljeni interes

osobno sudjelovanje

samo stranke u postupku

sve osobe na koje spor utječe

percepcija

pravna

interesna

činjenice koje se razmatraju=

važne s gledišta primjenjivoga prava=

važne s gledišta cijelog sukoba interesa<= o:p>

gledanje

usmjereno na prošlost

usmjereno na budućnost

metoda

javna usmena rasprava

povjerljivi razgovori

cilj

pravna sigurnost

održivo pomirenje

rješenja

- sudska odluka, ili

- nagodba utemeljena na zakonu uz ustupke obiju str= ana

autonomno osmišljen zajednički dogovor

posljedice

pobjednik / gubitnik

situacija u kojoj obje stranke pobjeđuju<= /o:p>

 

Razlozi za odab= ir mirenja umjesto redovnoga sudskoga postupka mogu biti sljedeći:

 

- stranke ž= ;ele sačuvati dobre međuljudske i poslovne odnose unatoč konkretn= ome sporu;

 

- složeni = sukob koji stoji iza konkretnoga spora ne može se riješiti jednom sudsk= om odlukom o konkretnom tužbenom zahtjevu, već samo sveobuhvatnim dogovorom;

 

- stranke ž= ;ele naglasiti i sačuvati vlastitu odgovornost za rješavanje spora;

 

- stranke su zainteresirane za zajedničko nastojanje da pronađu rješenje = koje će zadovoljiti sve strane;

 

- stranke ž= ;ele zaštititi svoju privatnost ili poslovne tajne i ne iznositi ih na javn= im usmenim raspravama;

 

- stranke su zainteresirane za brzo rješavanje spora. 

 

Razlozi za odbacivanje mirenja mogu biti sljedeći:

 

- jedna ili sve stranke zainteresirane su za sudsku odluku o pravnome pitanju od širega značaja (usp. čl. 77. st. 1. točka 2.);

 

- stranke preth= odno nisu uspjele doći do rješenja putem mirenja i izvansudskoga postu= pka;

 

- očigledn= o ne postoji prostor za pregovore o rješenju zbog strogih zakonskih odredbi= (što se rijetko događa, poglavito zbog mogućnosti da se u obzir uzmu širi interesi prilikom traženja rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve strane);

 

-  sukobljeni interesi nisu slož= eni već ih se može jednostavno procijeniti te nema potrebe za daljnjim istraživanjem i otkrivanjem interesa. U takvim slučajevima ve= 3; i pokušaj postizanja rješenja mirnim putem u sklopu redovitog sudsk= og postupka može dati rezultate.   

 

St. 1.:

 

Čl. 55. odnosi se na sporove koji su već u postupku na upravnome sudu ili Vrho= vnom upravnome sudu. Ostali sporovi izlaze izvan dosega ove odredbe. Obično= je sud taj koji predlaže mirenje u predmetima koji su u postupku. Dakako,= to ne isključuje mogućnost da takav prijedlog iznese jedna od strana= ka ili pak sve stranke.

 

Sud može predložiti a stranke se mogu složiti da se predmet uputi ili vanj= skom ili sudskom izmiritelju. Prijedlog za mirenje trebao bi se iznijeti u ranoj fazi postupka, prije utvrđivanja pravnih položaja stranaka i prije nego što stranke izgube volju da se uključe u razgovore o svojim interesima. Osim toga, rano iznošenje takvoga prijedloga za mirenje može biti motivirajuće i zato što će stranke s pravom očekivati brže rješavanje spora nego što bi ga mogle os= tvariti u postupku na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu.

 

Budući da postupak mirenja – zbog prethodno navedenih strukturalnih razlika = 211; treba razlikovati od redovitoga sudskoga postupka, sud mora predmet uputiti izmiritelju i donijeti rješenje o prekidu postupka pred sudskim vijećem. U slučaju da mirenje ne uspije ili u bilo kojem drugom slučaju, sve stranke imaju pravo u bilo kojem trenutku zatražiti nastavak redovitog sudskog postupka. Drugim riječima, ako stranka prih= vati mirenje, to ne predstavlja nikakvu postupovnu opasnost. <= /p>

 

Strukturalna obilježja postupaka mirenja i nužno razdvajanje tog postupka od redovitog sudskog postupka u pravilu podrazumijevaju da je nužno da ti postupci ostanu razdvojeni i nakon što se nastavi sudski postupak na zahtjev jedne od stranaka. Stoga i miriteljski spis i redoviti sudski spis moraju biti razdvojeni, osim ako se strane u mirenju ne odreknu takvoga razdvajanja.

 

Strane u postu= pku mirenja u načelu mogu slobodno dogovoriti postupovna pravila za postup= ak mirenja. Postoje dobri razlozi da se u to uključi i dogovor o tome da = niti jedan sudionik u postupku mirenja uključujući i izmiritelja ne može biti pozvan kao svjedok u slučaju da se sudski postupak nast= avi.

 

St. 2:

 

Sudac koji radi kao izmiritelj i dalje je dio sudstva te ima pravo zabilježiti sporazu= m o nagodbi sukladno čl. 54. st. 3. 

 

St. 3:

 

Mirenje mo&= 2;e ponuditi samo osoba koja je prošla osposobljavanje za profesionalno vođenje postupka mirenja, koje stranke s pravom mogu i očekivati. Stoga bi na svakome upravnome sudu trebao biti barem jedan sudac koji je prošao odgovarajuću izobrazbu. Pretpostavlja se da do sada u Republici Hrvatskoj nije bilo pravno obvezujućeg programa za osposobljavanje miritelja. Stoga je potrebno razviti odgovarajuće stan= darde i mjere kojima će se osigurati kvaliteta mirenja kao što je to predviđeno u čl. 4. prethodno spomenute direktive. U međuvre= menu treba razmotriti i mogućnost izobrazbe u inozemstvu.

 

I na kraju ali ništa manje važno: sudac koji je upoznat s načelima mirenja, posebice s metodom traženja interesa koji stoje iza pravnoga spora, moći = 63;e taj širi pristup ugraditi kao "miriteljski element" u redovi= ti sudski postupak, uz veće izglede za postizanje rješenja mirnim pu= tem (čl. 54.).

 =

Članak 56.    Prekid postupka

 

Razlog za donošenje ove odredbe jest da se strankama dâ vrijeme za pregovore o nagodbi (st. 1= .) ili da se spriječi da nekoliko sudova ili javnopravnih tijela odlučuj= u o istome pitanju (st. 2.).

 

St. 1.:

 

Nakon odgovarajućeg prijedloga tužitelja, tuženika i trećih osoba koje su pozvane sukladno čl. 22.= st. 2. do 4. (ali ne stranaka pozvanih sukladno čl. 22. st. 1.), sud pre= kida postupak sve dok jedna od tih stranaka ne podnese zahtjev za nastavak postu= pka. Ova se odredba primjenjuje i ako sud predloži prekid postupka i sve se gore navedene stranke na to pristanu.